ČEDOMIR VIŠNJIĆ: Propast Srba u Hrvatskoj započela je sukobom episkopa Mihajla Grujića i političara Svetozara Pribićevića

Istoričar Čedomir Višnjić javnosti je poznat kao bivši predsjednik SKD Prosvjeta i pomoćnik ministra kulture u RH. U ovom trenutku jedan je od najistaknutijih srpskih pisaca koji živi i radi u Hrvatskoj. U svom stvaralaštvu doticao se onih tema koje su u vjekovnom bitisanju Srba u Hrvatskoj od istorijskog značaja. Predstavio se sa knjigom Vreme sporta i razonode – Titina Jugoslavija i njeni Srbi 1951–1971.

U razgovoru za Srpsko kolo Višnjić je objasnio zašto se opredijelio za ovaj naslov, a nije se libio da komentariše i druga, za Srbe u Hrvatskoj, osjetljiva istorijska pitanja.

– Svako od nas iz generacije koja je odrastala i obrazovala se u Titovoj državi ima prema njoj poseban odnos. Naslov Vreme sporta i razonode je asocijacija na čuvenu emisiju Radio Beograda. Jezično – naslov je ekavski, ali to je ujedno i način da se izrazi važnost i uloga sporta naročito fudbala u političkom životu. U sport, a posebno u fudbal uselili su se dijelovi političke energije nedemokratskog društva, što se najviše iskazalo na njegovom kraju 1990–91. Podnaslov Titina Hrvatska i njeni Srbi je podsjećanje kako je naš prečanski svijet prisvojio Tita. U toj relaciji između beogradske ekavice i ličke varijante imena Tito nalazi se i sadržaj ove knjige i njene poruke.

Pisali ste o položaju Srba u Hrvatskoj između dva svjetska rata. Koliko su Srbi u to vrijeme bili uticajni?

– Društvo koje se razvijalo prirodno i normalno unutar Austrougarske monarhije imalo je svoj zlatni period krajem devetnaestog i početkom dvadesetog vijeka. To je bio i zlatni period Karlovačke mitropolije kao noseće duhovne i kulturne organizacije tog društva. Građansko društvo se uz dosta teškoća razvijalo i nakon 1918. godine. Stvaranjem nove države mnoge naše institucije i pojedinci su promijenile dotadašnje navike.

Na šta konkretno mislite?

– Institucije koje su radile na nivou i okviru dvojne monarhije prešle su u Srbiju, uglavnom u Beograd. U prilog tome svjedoči djelovanje Srpske banke Zagreb, Saveza srpskih zemljoradničkih zadruga ili Privrednika. Uticajni pojedinci kao što su bili braća Pribićević (Milan i Adam) otišli su na Kosovo, dok je njihov treći brat Svetozar otišao u beogradsku politiku. Odjedanput je prirodan razvoj građanskog kruga na neki način ostao obezglavljen. Razvoj hrvatskog nacionalizma 1941. godine doslovno je obezglavilo. Masovnim ubistvima, protjerivanjem i na razne druge načine građansko društvo je potpuno uništeno.

Da li su se stvari promijenile nabolje nakon Drugog svjetskog rata?

– Ne! Socijalna revolucija koju je provodila Komunistička partija prizvala je seljačke mase u hrvatske gradove na određeno vrijeme. Industrijalizacija je potrajala duže. U svakom slučaju, proces se završio progonom 1991. godine.

 

ZAMJERAJU MI ŠTO SAM NAPISAO ISTINU


Zašto ste baš Vi često na meti hrvatskih ekstremista?

– Zadnja velika ofanziva protiv mene desila se u trenutku kada je postojala mogućnost da eventualno ponovo postanem kandidat za neko istaknutije mjesto u Ministarstvu kulture. Zamjerio sam se zbog pošteno napisanog teksta u ljetopisu o ratnim danima u vlastitom selu. U tom tekstu sam objasnio da 1991. godine grupa ljudi iz mog sela nije htjela nikakav rat s Hrvatima, već je primarno željela da brani Jugoslaviju i zbog toga su dobrovoljno otišli u krajišku vojsku. Mnogi od njih danas rade po Beogradu i ne žele o tome da pričaju da ne bi ugrozili roditelje koji su ostali ili se vratili na svoja ognjišta.

Koji je period preloman u istoriji Srba iz Hrvatske?

– To je definitivno Drugi svjetski rat. Zločinački projekt NDH je radio na fizičkom uništavanju. Nije samo broj srpskih žrtava ključan koliko puštanje krvi koje je uzrokovalo i mnoge druge procese. Posebna tema je i ndustrijalizacija koja je odvela ljude u gradove bez duhovne pripreme, obrazovanja, nacionalnih institucija, crkve, škole, identiteta… Uslijedila je masovna kolonizacija u Vojvodinu i na taj način dodatno je izvučena živa energija iz srpskih krajiških sela. Građanski sloj je uništen i ljudi su bili praktično prepušteni sami sebi. Kod nas nije imalo što preživjeti, kada je zatrta crkva. Našli smo se osiromašeni i proletarizovani u potpunoj mjeri.

Autor ste knjige Kordunaški proces. Šta je suština tog procesa?

– Kordunaški proces gledano iz današnjeg ugla bio je dio priprema Komunističke partije za konačno preuzimanje vlasti. Uvijek ljude gotovo razveselim kad za Kordunaški proces kažem da je riječ o grupi Srba koja je 1944. godine iz partizana prešla u četnike.

Možete li malo podrobnije objasniti?

– U jednom trenutku kada su se sabrali utisci i prečistila svijest grupe srpskih obrazovanih mladih ljudi (Veljka Koraća, Ilije Žegarca, Ljube Vujičića, Milana Momčilovića i Marka Mrkića) i kad su vidjeli da kordunaški narod propada na njihove oči oni su pokušali reagovati. Epilog je bio nesretan pokušaj pobune koji je završio njihovom fizičkom likvidacijom. Ono što je dugoročno bilo najzanimljivije je njihovo prepoznavanje elemenata političke karte prečanskih Srba. Grupica intelektualaca je pobijena, pozatvarana ili rastjerana, a došlo je i do iznenadnih i neobjašnjivih smrti dijela vojnih komandanata partizanskih jedinica.

Da li je to bio dio unaprijed smišljenog plana.

– Radilo se na način koji vjerovatno centralno nije bio osmišljen i planiran, ali je bio u sklopu priprema za konačno preuzimanje vlasti i za čišćenje terena. Grupa ljudi osuđena je na montiranom političkom procesu u školi u Gornjem Budačkom. Proces se odvijao u okvirima Komunističkog pokreta u koji su bili uključeni partizani srpske nacionalnosti. Da bi se dao legitimitet tom procesu, dovučeni su njihovi ratni drugovi, koji su ih na kraju i osudili i ubili, a među njima su bili Duško Brkić, Ćanica Opačić, Bogdan Orešanin i drugi. U susjednoj prostoriji nalazilo se vodstvo hrvatskog komunističkog pokreta Hrvatske (Ivo Vojvoda, Andrija Hebrang, Josip Đerđa i drugi), koje je na kraju suštinski odlučilo kako koga treba osuditi. Međutim, u čitav mehanizam Srbi su aktivno bili uključeni.

Neki istoričari tvrde da su Srbi napravili grešku nakon Drugog svjetskog rata što su kao sjedište srpskih institucija izabrali Zagreb, a ne sredine u kojima su bili većina. Kakav je Vaš stav?

– Zagreb je bio logičan izbor. Jedina alternativa mogao je da bude Karlovac, koji se najčešće spominjao kao bivši centar primorsko-krajiške oblasti. Knin u to vrijeme nije bio opcija. Suštinski problem je što su srpske institucije nakon 1950. godine zamrle, samo je Prosvjeta vegetirala. Rukovodstvo nije moglo nikud. Bakarić ih nije puštao od sebe, oni su bili njegovi ministri i prirodno je da budu u Zagrebu.

Kako biste opisali položaj SPC u Hrvatskoj u 20. vijeku?

– Naša crkva je teško stradala, a dobar dio odgovornosti snosi i naš narod. Srbi su bili ideološki primjeran narod koji se dokazao kroz partizanski pokret i nametanu komunističku ideologiju. Loš odnos prema crkvi među Srbima u Hrvatskoj postoji još od sukoba samostalnog demokrate Svetozara Pribićevića (zagovornik stvaranja srpsko-hrvatske koalicije) sa plašćanskim episkopom Mihajlom Grujićem (koji je važio za pristalicu mađarskog grofa Kuena Hedervarija). Taj sukob dodatno je pojačan neobrazovanošću našeg naroda. Međutim, nakon 1941. godine, nakon potpunog sloma građanskog svijeta, nakon ubistava, rušenja crkava, zatiranja, njihovog izgona u Srbiju i pobjede partizanskog pokreta narod se našao na goloj livadi. Niti je bilo sveštenika, niti je bilo crkava, niti su oni osjećali da im ta crkva može nešto pomoći i značiti. Dramatičan je bio njihov položaj. Da nije bilo nekoliko ljudi, među kojima treba posebno izdvojiti vladiku gornjokarlovačkog Simeona Zlokovića, ne znam kako bi se to završilo. Pedesetih i šezdesetih godina on je jedna od najznačajnijih ličnosti u istoriji našeg naroda. Njegovim trudom i radom crkva se počela krajem šezdesetih godina podizati doslovno iz pepela.

Kakav je položaj SPC danas?

– Danas ljudi iz crkve žive gotovo zaštićeni u nekoj vrsti enklava. Međutim, sadašnji položaj je mnogo nepovoljniji. Nakon Drugog svjetskog rata bilo je vjere da će se narod vratiti crkvi, danas je crkva u boljem položaju, ali nema naroda.

 

POLITIČKI OBRAČUNI


Koliko je Goli otok bio sredstvo za obračun hrvatskih sa srpskim komunistima?

– Goli otok jeste bio najjednostavnija formula za uklanjanje neistomišljenika. Veoma je važno spomenuti da se Vladimir Bakarić obračunavao i sa vrhom revolucionarne vojske. Nju nisu činili Zagorci ili Podravci, već dio Dalmatinaca, među kojima je bilo komandnih kadrova Srba iz Hrvatske. Politički dio Bakarić je poslao na Goli otok, a vremenom je vojni dio manje-više povučen u Beograd.

Katolički godišnjak Vrilo 2012. godine iznio je podatak da je od 1991. do 2001. godine broj katoličkog stanovništva povećan za 11% ili oko 500.000 stanovnika. Koliko je u tom periodu bilo pokrštenih Srba?

– To pitanje je vrlo slojevito i mislim da nikada nećemo utvrditi tačan broj. Uobičajena situacija u našem narodu koji je ostao u Hrvatskoj je da postoje neki baka i djed. Djeca su se izjašnjavala kao Jugosloveni, posebno ako su u miješanom braku. Danas su djeca Hrvati, a o unučadi ili praunučadi da ne govorimo. Taj proces ubrzano teče u atmosferi netolerancije i značajnih pritisaka. Proces asimilacije je ubrzan nakon 1945. godine gubitkom oslonca na crkvu i na nacionalne institucije, a dramatično je ubrzan nakon 1991. godine.

Koliki je uticaj katoličke crkve na srpsko pitanje u Hrvatskoj?

– Katolička crkva ima značajnu ulogu u društvenom i političkom životu Hrvatske. Ja ne bih rekao da su oni inicijatori ili da utiču silom. U sredinama gdje su naši ljudi manjina netolerantna društvena atmosfera je ta koja ih lomi.

Kako biste opisali Vladimira Bakarića?

– To je junak moje knjige i bilo mi je drago kad sam otkrio u državnom arhivu njegov lični arhiv koji njega slika i kao čovjeka. Bakarić je bio čovjek koji je oslobođen od prostog nacionalizma. On nije naročito cijenio Srbe iz Hrvatske. One koje je morao cijeniti vremenom je politički i na svaki drugi način uklonio, jer su mu predstavljali smetnju. Sve beogradsko i srpsko tumačio je kao „karađorđevićevsko” i kao neku vrstu opasnosti po jugoslavensku federaciju i komunističku vlast. Istovremeno je imao prezriv odnos prema hrvatskim nacionalistima i prema hrvatskoj kulturi. Može se reći da je bio antisrbin, ali Hrvati polude kada čitaju njegove stavove o vlastitoj kulturi ili književnosti. Uvijek je isticao da od novina čita samo beogradsku Politiku.

Da li je Bakarić vjerovao u opstanak Jugoslavije?

– Bakarić je 1966. godine u razgovoru sa makedonskim rukovodstvom rekao da „treba jačati republička rukovodstva”. On je vjerovao da je Jugoslavija u jednom istorijskom periodu optimalno rješenje za južnoslavenske narode, ali on sigurno nikad ne bi stavio ruku u vatru za opstanak Jugoslavije. Jugoslavija je za njega bila operativno pitanje, a ne vrijednosno.

Da li su Srbi u Hrvatskoj jedinstveni?

– Prirodno je da svi ljudi ne misle jednako, ali najveći problem Srba u Hrvatskoj je opadanje broja, pa samim tim i snage. Imamo situacije da umiru usamljeni starci po selima u kojima ih više nema ko ni sahraniti. Na drugoj strani teku i procesi asimilacije, pa nije rijetkost da unučad postaju katolici i Hrvati. Svi ti procesi nas zatiru i približavaju kraju.

Ima li onda ikakve nade za budućnost?

– Veoma je važno djelovanje krajiških udruženja u Srbiji koja su još uvijek blizu zavičaju. Vjerujem da će Srbi u Hrvatskoj prevazići neke svoje nesuglasice, ali sam opstanak zavisi od političkih zbivanja na nivou regije i samih hrvatsko-srpskih odnosa. Ukoliko se ti odnosi ne poprave ne vjerujem da mi sami možemo promijeniti bitno vlastitu priču.

Preuzeto sa: slobodnahercegovina.com
TRIFKO ĆOROVIĆ / SRPSKO KOLO

Nema komentara

Napišite komentar