Dobrovoljci još čekaju spomenik: Jesmo li zaboravili heroje naše slobode?

Epopeja o dobrovoljcima Velikog rata iz Hercegovine i nakon jednog vijeka još je nedovršena priča.

Vujadin Vuković

Heroji Prvog rata nisu bili posebno „popularni“ nakon onog Drugog, koji je imao svoje, za izgradnju novog društva „ideološki podobnije“ junake. Ostalo su dovršili vrijeme, naša hronična aljkavost i nacionalni talenat za samozaborav.

Zato su hercegovački dobrovoljci ostali nepravedno zaboravljeni – još uvijek bez konačnog broja, zabilježenog imena i spomen obilježja…

Udruženje dobrovoljaca 1912-1918, njihovih potomaka i poštovalaca već dvije decenije pokušava da ispravi tu istorijsku nepravdu. Vrijednim prikupljanjem podataka došli su do broja od 4.882 dobrovoljca sa područja dvanaest hercegovačkih srezova.

Imena svih dobrovoljaca sa osnovnim podacima objavili su u monografiji „Hercegovci – srpski ratni dobrovoljci u u ratovima Srbije i Crne Gore 1912-1918. godine“, čije je dopunjeno izdanje štampali prošle godine. Posao, kažu, još nije završen.

„Ova monografija sa 4.882 imena je radna verzija na kojoj ćemo vršiti dopune i ispravke kako bismo konačno kompletirali podatke. Naš cilj je da do 2018. godine dođemo do konačnog broja i zaključimo monografiju, te da na 100 godišnjicu oslobođenja podignemo spomen obilježja srpskim dobrovoljcima u svim opštinama istočne Hercegovine, sa svim imenima poginulih i dobrovoljaca koji su preživjeli rat“, kaže za Radio Trebinje predsjednik udruženja Vujadin Vuković.

 

Od crnogorskih planina, preko Dobrudže, do Soluna


Vuković vjeruje da će po okončanju posla broj hercegovačkih dobrovoljaca premašiti cifru od 5.000. Uzeti pušku za odbranu i slobodu svog naroda, dobrovoljno i bez prisile regrutacije, već je podvig vrijedan poštovanja i pamćenja, a zna se, dodaje, da je veliki broj Hercegovaca i odlikovan za posebne ratne zasluge – medaljama „Karađorđeveve zvezde“ i „Obilića“.

„Procentualno, u odnosu na broj stanovnika ovih srezova, to je najveći broj dobrovoljaca na prostorima Balkana! Među njima je naviše Trebinjaca – njih 1.099, od kojih je 271 dobrovoljac poginuo. Znači, svaki četvrti Trebinjac – dobrovoljac nije dočekao oslobođenje. Razlog velikog stradanja Trebinjaca u odnosu na druge Hercegovce je što je njih 180 došlo iz Amerike, te što su dobrovoljci iseljenici ratovali na Solunskom frontu, gdje su bile najžešće bitke i veliko stradanje. Takođe, veliki broj Trebinjaca stradao je u prvim godinama rata na ovom području prema Crnoj Gori, gdje su takođe vođene žestoke borbe“, pojašnjava Vuković.

On podsjeća da su dobrovoljci Velikog rata iz hercegovačkog kraja junaci tri epopeje, posve različite i geografski udaljene, a jednako teške i krvave. Ratnu slavu sticali su u najmanje tri savezničke vojske, a svoje kosti ostavljali na širokom prostoru – od crnogorskih planina, preko Dobrudže, do Soluna.

„Jedan dio dobrovoljaca činilo je lokalno stanovništvo graničkih srezova prema Crnoj Gori – trebinjskog, bilećkog i gatačkog, a koje je po početku rata prebjeglo i priključilo se crnogorskim jedinicama. Oni su formirali hercegovački odred crnogorske vojske. Drugu grupu hercegovačkih dobrovoljaca činili su vojnici regrutovani u austrougarsku vojsku, koji su se na istočnom frontu predali ruskoj vojsci, nakon čega su formirane dvije dobrovoljačke divizije. Ratovali su u Rumuniji i pretrpjeli stravična stradanja na Dobrudži. Treću su opet oni koji su došli na Solunski front. Bilo je naravno i onih koji su na ratištima u Srbiji uspijevali da prebjegnu u toku borbe u redove srpske vojske“, ističe Vuković.

Ratna stradanja nisu bila jedina iskušenja koja su dobrovoljci podnosili: njihovim porodicama, koje su ostale sa druge strane fronta, prijetila je teška odmazda zloglasnih „šuckora“.

Obol slobodi koji su dali trebinjski i hercegovački dobrovoljci golem je i pretežak za zaborav ili ravnodušnost. Preko 260 ubijenih Orovčana, 29 mještana Konjskog, 79 povješanih na trebinjskoj pijaci, i ko zna koliko porodica interniranih u Doboj, Arad i druge logore monarhije iz kojih se mnogi nisu nikada vratili – samo su poznati dio ove krvave priče.

Vuković opominje da ni žrtve autrougarskih zločina u Trebinju i Hercegovini još nisu valjano popisane niti im se zna konačan broj, zbog čega Udruženje dobrovoljaca 1912-1918, njihovih potomaka i poštovalaca planira da oformi komisiju koja bi i ovaj posao dovela do dugo čekanog kraja.
Hitali na Solunski front – kao na godišnji odmor

„U kakvom mi vremenu živimo, teško da bi danas uspjeli hiljadu i sto ljudi u Trebinju da okupimo – i na neki besplatan ručak. Zato se ovim ljudima možemo samo diviti“, ističe Vujadin Vuković komentarišući činjenicu da se više od hiljadu Trebinjaca za vrijeme Velikog rata odvažilo da dobrovoljno ode na front, umjesto da njegov kraj i oslobođenje sačekaju kod svojih kuća.
Posebna priča su, dodaje, dobrovoljci iz Amerike. Rijetko viđen rodoljubivi elan i spremnost na žrtvu teško je mogla da ponovi ijedna generacija poslije njih, iako nam je balkanski „višak istorije“ u prošlom vijeku iznova priređivao prilike za dokazivanje u patritizmu.

„Nakon ropstva pod Turcima, pa potom i Austrijom, te muke, nevolje i želje za slobodom bilo je toliko nakupljeno da oni jednostavno nisu marili za svoje živote – hitali su na Solunski front kao da idu na godišnji odmor, a znali su da ih tamo čeka veliko stradanje. Teško je danas zamisliti da neko ostavi radno mjesto i stečeni kapital u Americi, i sa nikakvom ili minimalnom vojnom obukom dođe da ratuje“, ističe Vuković.

Preuzeto sa: slobodnahercegovina.com
Izvor:
Radio Trebinje / Rade Savić

Nema komentara

Napišite komentar