Ideološki igrokaz: Podmetačine u filmu „Dnevnik Diane Budisavljević“

Poslije „Slobodne Zone“, filmskog festivala na kome je upriličena zvanična srpska premijera filma o kome se mnogo pričalo, ali i koji se dugo čekao, svi beogradski bioskopi uvrstili su „Dnevnik Diane Budisavljević“ na dnevni repertoar.

Još tokom hrvatske premijere čuli su se aplauzi iz pulske Arene, te sjajne kritike koje su jednoglasno dijeljene… salvi hrvatskog skoro pa pokajnog odobravanja palili su „crvenu lampicu“ da nešto nije u redu.

Apsolutni pobjednik 66. pulskog filmskog festivala sa 6 osvojenih nagrada, film o srpskoj djeci u hrvatskim ustaškim logorima, hrvatske redateljke srpskog porijekla…
Sve ovo bilo je više nego dovoljno da se film pažljivo odgleda i da mu se posveti puna „pozornost“.
I poslije svega ostajem neprijatno iznenađen, nisam dobio ono što sam očekivao, ispraćen sam onim što nisam želio.
Iako je moto filma: „Istinita priča o najboljim ljudima u najgorim vremenima“, ništa od toga ovdje nisam našao.
Po mom skromnom utisku malo je tu istine, najviše je uhodanog ideološkog igrokaza, a ko su najbolji među lošima Bog samo zna. Najgora vremena tek živimo, jer šta je gore od istina koja uporno mora da ćuti.

Film je jednostavno posložen, sa kompleksnom konstrukcijom koja ga nosi. To je preplet tri filmske niti, igranog, dokumentarnog i arhivskog materijala. Snimljen je u crno-bijelom kadru.
Slika započinje arhivskim snimcima ulaska njemačke okupatorske vojske u Zagreb, a čiji građani je dočekuju buketima cvijeća i u histeričnom veselju.

Priča prati porodicu zagrebačkog hirurga Julija Budisavljevića, jednog od osnivača Medicinskog fakulteta u Zagrebu i redovnog profesora hirurgije, te potomka ugledne srpske porodice Budisavljević, naseljene u Liku iz Metohije u istorijskim srpskim seobama.

Julijeva supruga Diana, Austrijanka koju je upoznao tokom studija u Inzbruku, slučajno saznaje da u Zagrebu postoje logori za Jevreje, a da su među njima i zarobljene Srpkinje sa djecom o kojima niko ne brine.

GRKO-ISTOČNJACI UMJESTO SRBA

U ovom dijelu filma javlja se prvi – opasan podtekst. Zašto podtekst i zašto opasan, zato što skriveno komunicira sa gledaocem utiskujući mu vrlo važne poruke izmijenjene u svojoj suštini.
Naime, ovdje saznajemo da se u filmu Srpkinje nazivaju pravoslavkama, baš kako ih je nazivala i ustaška administracija.
Srbi su po ustaškom novorijeku nazivani pravoslavcima ili još tačnije grko-istočnjacima, dok je njihova narodnost prećutkivana, a u posebnim slučajevima smatrana hrvatskom. Ustaškoj Hrvatskoj nikada nije smetalo Pravoslavlje samo po sebi, pogotovo ako je ono hrvatsko. NDH-a se grozila Srpskog Pravoslavlja tj. Svetosavlja, jer svaki pravoslavac može lako postati Hrvat pravoslavac, samo Srbin i kada je katolik to ne može biti.

I ovaj film slijedi istu matricu, a u igranim dijalozima porodice dr Julija Budisavljević podvlači se – opasnim podtekstom – da su oni pravoslavci, dok im se srpsko ime ne pominje, zapravo namjerno prećutkuje.
I zvanični portal Radio-televizije Srbije u tekstu koji govori o premijeri filma slijedi isti genocidni šablon:
„Film je priča o državljanki austrijskog porekla udatoj za lekara pravoslavne veroispovesti u Zagrebu, koja je za vreme Drugog svetskog rata, sigurne smrti spasila više od 10.000 srpske dece iz NDH logora.“ (portal RTS-a)

NEMOĆNI BISKUP ALOJZIJE

Drugi ključni dio filma je susret Diane Budisavljević sa nadbiskupom Stepincom. Ovaj dio filma je vješto odigran, i tu se nalazi dio objašnjenja zašto je ovaj film svečano prihvaćen u Hrvatskoj. Naime, u sceni razgovora Diane sa nadbiskupom Stepincem, gledalac zaključuje da je i sam Stepinac žrtva ustaškog režima, da se skriveno gnuša ustaša i da ih smatra zločincima, te da se divi Austrijanki koja se žrtveno zalaže „za vjeru njenog muža“.

Kada ga Diana upita za pomoć da se iz logora oslobode žene i djeca Stepinac je nemoćno upućuje „na njene“, misleći na nacističku Njemačku, čime se – u opasnom podtekstu – naglašava da su i Stepinac ali i NDH-a bili zatočenici nacističkog okupatora. Ovaj film skida svu odgovornost sa rimo-katoličke crkve u Hrvatskoj i nadbiskupa Stepinca.

5.000 JANJIČARA

Na kraju film odaje počast Diani Budisavljević zbog toga što je spasila više od 10 000 srpske djece, dok se pri tom neupadljivo provlači podatak da ih je više od 5.000 udomljeno u hrvatske rimo-katoličke porodice kroz koje su kao novi janjičari vječno otrgnuti od svog roda i vjere.

Dianinu kartoteku oduzimaju komunisti u koje su se umetnule bivše ustaše, i ona do danas nije pronađena čime je zametnut trag spasenoj i skrivenoj srpskoj djeci.

U filmu su najmučnije scene arhivskog materijala iz ustaških logora za srpsku djecu Gradiška i Jastrebarsko, a gdje pred nama u stvarnim scenama umiru srpska odojčad prekrivena rojevima muva. Plavi dječak sa krupnim očima u ledenom jecaju gleda na nas kao vječno prokletstvo našeg zaborava.

GDJE JE ZAVRŠIO TRANSPORT „SPASENE SRPSKE DJECE“

Na kraju kratak lični rezime.

Diana Budisavljević i njena akcija spasavanje srpske djece ostaju velika i neotkrivena tajna, a koja se zloupotrebljava i ideološki interpretira po potrebi. Možda je ova Austrijanka i imala časne namjere, no sigurno je da su one zloupotrijebljene od ustaškog rimo-katoličkog klera kako bi se srpska djeca što lakše pokatoličila udomljavanjem u bezdjetne hrvatske porodice odane Katoličkoj Crkvi. Ista zloupotreba nastavlja se i danas pakovanjem u razne ideološke okvire i humanističke zahvate njenog projekta rađenog u saradnji sa NDH-a i rimo-katoličkom crkvom.

Danas se Diana Budisavljević proglašava pravednikom među narodima, no pri tom se još nismo zapitali gdje je završio taj veliki transport spasene srpske djece.

Istina je da se većina nikada nije vratila svojim srpskim porodicama, najveći dio transporta je nasilno „ugrađen“ u hrvatski narod, a komunistička nastavak genocidne politike sve ovo je zataškao, tragove i podatke uništio i glas spasenja ugušio do smrtne nijemosti.

Iz bioskopske sale izlazim sa teškom mučninom, suočen sa istinom da dugo čekani film o srpskoj djeci u ustaškim logorima gledam usred Beograda koji do danas ništa ključno nije učinio da se ta istina osvjetli, koji još nema ni spomen, ni ulicu Jasenovačkih žrtava, te koji nije bio kadar snimiti film o srpskoj djeci u ustaškim logorima, al` zato svečano aplaudira hrvatskoj priči o genocidu nad našom djecom.

GORAN LUČIĆ

Preuzeto sa: Slobodna Hercegovina

Komentari
  • Avatar

    Onaj tko je ocekivao da ce se u hrvatskoj snimiti istina o ustasama taj je prespavao i IIsvj. rat i ovaj zadnji.

    KRAJ.

    utorak, 19. novembar 2019.

Napišite komentar