Kiković: Zašto se ćutalo o genocidu u Velici 28. jula 1944. godine!

Genocid (gr. genos, rod, narod, i l. accidere, ubiti), međunarodni zločin namernog potpunog ili delimičnog uništavanja nacionalnih, etničkih, rasnih i religijskih grupa. Spada u najtežu vrstu zločina protiv čovječanstva (v. nirnberška presuda). Termin Genocid usvojen je na zasijedanju Generalne skupštine UN (1946). Za razliku od etničkog čišćenja gdje je cilj da se data teritorija „očisti“ od određene grupe ljudi (naglasak je na protjerivanju, mada je obično zastupljeno i fizičko uništenje), kod genocida je cilj fizičko istrebljenje. To se i desilo 28.jula 1944. u Velici kod Plava.

Selo Velika je kroz istoriju poznata kao ljuta krajina koja je uporno odolijevala raznim zavojevačima, pogotovo plavsko-gusinjskim Turcima, a inače bila značajno mjesto još u srednjevjekovnoj Srbiji, jer se pominje i u poznatoj Dečanskoj hrisovulji. Imali su ovi krajevi znamenite ličnosti i junake koji su ginuli za krst časni i slobodu svetu.

Nije bilo lako opstati u vilajetu plavsko-gusinjskih aga i begova, koji su uvijek, kad bi ih zapalo, prezali da im uzmu slobodu, a koju im oni nijesu htjeli dati ni po cijenu svojih života. Veličani kao i svi Polimljani, kao uostalom i svi Srbi, nikad nijesu nikog napadali nego su kroz istoriju jedino branili svoj dom.

Zato je nerazumljiv strašan genocid u Velici 28. jula 1944. godine, kada je stradalo preko 500 ljudi, nedužne djece, žena i staraca, a za koji niko nije sudski odgovarao i niko se do današnjeg dana nije izvinio za taj stravični zločin nad nedužnim civilima, iako je cjelokupnoj javnosti poznato da su taj stravični zločin izvršili pripadnici SS divizija “Princ Eugen“ i “Skender-beg“ uz svesrdnu pomoć domaćih zlikovaca, balista i vulnetara iz Plava i Gusinja.

Postrada tada Velika ni kriva ni dužna od strašnog usuda, koji je trajao nepunih dva sata posla, a niko od domaćih zlikovaca makar da kaza koju riječ oprosta, kamoli da bi zatvoren! Najteže je bilo potomcima žrtava, jer nijesu smjeli javno ni da progovore o ovom sve do nedavno zataškavanom zločinu, zarad tobožnjeg “bratstva i jedinstva naših naroda i narodnosti“. Tako su i mnogi vrli savremenici i mimo svoje volje postajali taoci i “saučesnici“ strašnog nepočinstva kojem nema pandana u našoj novijoj istoriji.

Kako se može bilo kakvo ‘‘bratstvo i jedinstvo“ održati, ako se krije zločin i ako se zločin nikad ne osudi? Za odgovor na ovo pitanje vapi istorija, i etika, i pravo, i duša cijelog srpskog naroda. Može li današnja generacija, nakon 75 godina od ovog genocida nad srpskim narodom, smoći snage da bar javno iznese potpunu istinu o ovom događaju?

Zato treba Skupština Crne Gore da donese o ovom strašnom zločinu i genocidu rezoluciju i da se taj dan obilježava na državnom nivou kao dan sjećanja na žrtve genocida u Velici i okolnim krajevima.Bez istine o genocidu u Velici i Polimlju nema evropskih integracija i pomirenja u Crnoj Gori.

Jednom utvrđena istina bi bila djelotvornija od svake sudske presude, jer je ona nakon tolikog protoka vremena danas i anahrona i deplasirana.

Nadajmo se da će se u budućem vremenu tako nešto i dogoditi.

Piše: Goran Kiković, istoričar,potpredsjednik SO Berane

Komentari
  • Avatar

    e samo da se cutalo o tom slocinu vec su komunisti pokusali i donekle su uspjeli za sakriju svoje i ustaske zlocine nad Srbima po cijeloj Hrvatskoj. Poslje rata ja nisam cuo za zlocin jedino u mom serlu gdje su komunjare pobili Srbe zato sto su Srbi branili svoj narod od ustasa. Kad bi se si zlocinini ustasa i partizana jasno opisali sledila bi se krv u vama.

    subota, 27. jul 2019.

Napišite komentar