Miloš Kordić oživljava uspomene na Sedmu banijsku udarnu diviziju koja je osnovana prije 75 godina

O putevima borbe jedne mladosti, od Klasnića do Ilirske Bistrice
AUTOR: Miloš Kordić

U srijedu, 22. novembra, navršilo se 75 godina od osnivanja Sedme banijske udarne divizije. Većina nas koji smo danas živi, ne sjećamo se tog novembarskog dana 1942. godine. Dana u lijepom banijskom selu Klasniću, gdje je formirana divizija. U Narodnooslobodilačkoj borbi bila je sedma od njih 53 koliko ih je imala partizanska vojska.

Sedma banijska brigada

Na njenom čelu bili su njeni, prvi: Pavle Jakšić, komandant, Đuro Kladarin, komesar, Milan Pavlović, zamjenik komandanta, i Vojislav Đokić, načelnik štaba. Da spomenem samo njih. Jer popis onih koji su se kasnije smjenjivali u rukovođenju divizijom, osim Kladarina, onih koji su rukovodili njenim brigadama, bataljonima, bio bi veoma dugačak.

 

BORILI SE I NESTAJALI PO SVIM SRPSKIM ZEMLJAMA


Velim, ne sjećamo se. Jer i sjećanja često umiru brže od onih koji bi trebalo ili koji bi mogli da se sjećaju. Pa da svoja sjećanja prenose dalje. Da ih prenose nama koji bi trebalo da ih pronosimo takođe dalje: ili usmeno ili pričom u zapisu. I da ukažemo na ono što smo mi čuli i pročitali. Što se sačuvalo, što smo sačuvali. Da se bar nešto zna od te, neko kaže ovakve, neko onakve prošlosti. Ja kažem: i slavne prošlosti. I da nam se ona nikad baš skroz-naskroz ne zaboravi. A da se ponovila – to jeste.



Neka je bilo i ovako i onako, neka je bilo s greškama, sa zabludama, a ne može se reći da ih nije bilo – bilo ih je (iako nije uvijek pošteno istorijskim događajima suditi iz ugla ovog vremena, s naknadnom pameću), neka je bilo i sa ideologijom koja je vodila i stranputicama kojima nije ni trebalo ići, ali mora se odati priznanje i iskazivati vječno poštovanje jednoj mladosti koja se za neku svoju vjeru u borbu protiv hrvatskog i njemačkog fašizma, za vjeru u bolje, pravednije sutra i, napokon, za vjeru u slobodu, koja se, ta mladost, postrojila 22. novembra 1942. u Klasniću. Sa sviješću ili ne o tome koliko će je zauvijek ostati po vrletima, ravnicama, u rijekama i močvarama kojima će divizija hoditi i bespoštedno se boriti. I nestajati.

Oni su se, ti mladi ljudi, njih oko 3.400 boraca (brojevi se u pojedinim knjigama i dokumentima razlikuju) postrojili i krenuli. I nedugo zatim otišli sa Banije (negdje piše: njih 3.200 boraca.) Da bi se ni punu godinu kasnije, prošavši žestoke i krvave borbe po Bosni, Hercegovini, prošavši ofanzive, te poslije Pete, na Sutjesci, Zelengori, uz stihove narodnog pjesnika:

 

Crna Goro, ne treba ti kiše, Banovci te krvlju natopiše…


Njih oko 600 (u nekim dokumentima piše: nešto više od 500), ranjenih i teško ranjenih, bolesnih, tifusnih… vratilo. Pa se izginula Sedma divizija ponovo rađala i popunjavala: na Baniji su, za vrijeme kad divizije nije bilo tu, stvorene dvije nove brigade: Prva, kasnije Treća, 1. maja 1943. godine, u Komogovini, pod komandom Đure Bakrača, a Druga, odnosno Četvrta, 30. juna iste godine, u Obljaju, pod komandom Petra Maljkovića.

A da li je trebalo da idu? E, to je duga i druga priča. To je priča za koju sam mnogo puta i mnoge pitao. Ali je vrijeme za odgovore prošlo. I otišlo u svoju istoriju kao nauku koja pripada istoričarima – da oni tragajući kroz nju i po njoj dolaze i dođu do istine.
Otišlo je vrijeme u svoju tišinu. A nju moramo, jer smo dužni, prekidati mi koji bi trebalo da se sjećamo njihovih sjećanja. Mi, koji bi trebalo bar na ovaj dan ili povodom njega da ih oživljavamo, da kažemo koju o putevima borbe jedne mladosti, o putevima od Klasnića do Ilirske Bistrice. Kod koje je Sedma divizija završila svoj borbeni put.

 

ZAPISI U KURIRU


Ovo su riječi nekoga ko je rođen nepune dvije godine poslije tog 22. novembra. Riječi nekoga koga je zanimalo, između ostalog, i mnogo toga što se dešavalo na prostorima Banije u Drugom svjetskom ratu. Pa je sakupljao knjige, brošure, čitao, pitao, slušao i, koliko je znao i umio, skromno i pisao i govorio o tome i tako to prenosio drugima.

Ali nije sjećanje, s poštovanjem prema tom periodu, prema toj mladosti, prema tom stradalničkom uglavnom srpskom narodu Banije, baš sasvim propadalo i propalo.

Koliko je samo dječji list Kurir, koji je izlazio u Sisku, u čijem sam uređivanju učestvovao gotovo od samog osnivanja… Koliko je u njemu tekstova o Sedmoj diviziji, o njenim brigadama, o Neretvi, Sutjesci, o narodnim herojima Banije, borcima i mnogima koji su radili u pozadini, tekstova o prvim partizanskim gimnazijama u Rujevcu i Glini, o prvom partizanskom sletu u Trnovcu, prvom na čitavom ratom zahvaćenom prostoru bivše Jugoslavije… Koliko je samo u njemu tekstova objavljeno… I tako dalje.



Imao sam priliku da upoznam mnoge banijske (i ne samo njih) narodne heroje, generale, admirale, oficire i mnoge banijske borce i, naravno, borce 7. banijske udarne divizije. Često sam išao do mjesta na kojima su izvršeni brojni ustaški pokolji, zločini: Bajić jame (kod Kostajnice), Glina, Banski Grabovac, Gornje Taborište i druga.

Nema na Baniji čisto srpskog sela ili sela s miješanim stanovništvom u kome Srbi nisu najzvjerskije stradali, a sela uništavana, pljačkana, paljena. I u Jasenovcu sam bio prije nego što je podignut spomenik, i na njegovom otkrivanju i kasnije mnogo puta bio, kao i na drugoj obali Une – u Gradini. Bio na mjestima gdje su bili izbjeglički logori naroda, gdje su osnivani odredi: Čavić brdo, Kaline, Čerkezovac… I bio na jednom davnom obilježavanju, mislim 20. godišnjice od osnivanja divizije, kad smo mi, đaci Učiteljske škole putovali „ćirom” i nekim kamionima od Petrinje do Maje, a onda do Klasnića i kasnije – nazad do stanice u Maji. Možda se tada otkrivao i spomenik Sedmoj diviziji… Govorio je Milan Mićun Pavlović. Kasnije sam više puta, i sa porodicom, ali i poslom obilazio to mjesto, taj spomenik u Klasniću.

I neka se ove riječi ne shvate kao bilo kakvo hvalisanje – nema potrebe za tim, jer nisam ja baš uvijek išao sam. Bilo je u mojoj generaciji nas koji smo slušali, čitali, obilazili… Neki od njih, izbjeglice, prognanici, danas su ovdje, po Beogradu, po Srbiji. Bogu hvala, živi.

 

SVJEDOČANSTVA U DJELIMA BANIJSKIH KNJIŽEVNIKA


Putujući istorijom divizije, boravio sam u Ripačkom klancu, na otvaranju česme koju je podigla Opština Kostajnica blizu sela gdje je poginuo Živko Bronzić. Kasnije proglašen narodnim herojem. Zastajao sam više puta na Prenju, u dolini Rame… Sa porodicom sam obišao i Sutjesku, Tjentište… I pričao im koliko sam znao. A to što sam znao, naučio sam iz knjiga i brojnih objavljenih sjećanja onih su se tu borili, ginuli, umirali… Posebno iz knjiga Đure Kladarina, Slavka Borojevića, Jove Borojevića i iz knjiga i zapisa mnogih drugih. One koji su pisali o borbama i stradanjima na Baniji, kao i o borbenom putu Sedme divizije, teško bi bilo i nabrojati.

A tu su i književnici Banije koji su to vrijeme i umjetnički opisali u svojim djelima: Milan Nožinić, rođen 1921. godine u Jošavici (Petrinja), Petar Vukmirović, rođen 1924. u Vrpolju (Dvor na Uni), Đorđe Đurić, rođen 1929. u Kinjačkoj (Sisak), Dragan Božić, rođen 1931. u Obljaju (Glina)… Samo njih, koji su preminuli, da pomenem.

Komandant Pavle Jakšić

Nožinić je autor romana Demonja. Za koji je još davno, kad se pojavio, jedan kritičar, a danas se ne sjećam koji, napisao da je, po književnim vrijednostima i po širini epike kojom obuhvata Narodnooslobodilačku borbu na Baniji i u Slavoniji, odmah do romana Prolom Branka Ćopića i Pesma Oskara Daviča. O Demonji, kad se 1956. pojavio u svojoj konačnoj verziji, pisao je, 1957. godine, između ostalih, i Meša Selimović.

Petar Vukmirović je pjesnik, kako kaže književni istoričar Stanko Korać, koji je predano pratio i pisao o književnosti koja se rađala i postojala i na Baniji. Korać kaže da je Vukmirović „vezan za Baniju, za njene brežuljke i lugove. Najpotresnija tema koju varira na više načina je Glina i pokolj Srba 1941. I u poeziji ovog pjesnika čuje se ton ojađenosti sa traumom koju nosi iz rata.”
Đorđe Đurić je i pjesnik i prozni pisac: i za odrasle i za djecu. U prozi je opisao strahote kroz koje je prošao kao dijete logoraš. U poeziji su mu najupečatljivija stradanja njegovog naroda. Tako u poemi Zvijezde ne čitaju poruke, posvećenoj herojskoj epopeji naroda Banije, a ona se u stvari odnosi na borce Sedme divizije, piše:

(..) Ratnici su umirali
za sutrašnji osmijeh svijeta,
a vjetrovi će primiti vijesti
i darovati prostranstvima planina
gdje su Banijci rasuli kosti i srca
u kojima je ugasla vatra nade…

Dragan Božić počeo je poezijom. Već poslije prve zbirke ušao je u prozu (ili proza u njega) i ostao joj vjeran do kraja života. Njegove pripovijetke opisuju, između ostalog, stradanja njegovog naroda iz srpskih sela sa Suve međe. Odnosno ljudi odvođenih na glinska stratišta. O čemu najbolje svjedoči i zbirka pripovjedaka Ustanici iz žita. Božić je kao dvanaestogodišnji dječak prošao onaj poznati stradalnički put u zbjegu naroda Banije – od Banije preko Bosne pa do Hercegovine i nazad – i veoma upečatljivo lirski ispisuje ga u romanu za djecu (i ne samo za djecu) Kad se pojavi crveni konj. Ovaj izuzetno plodan i nagrađivan pisac, u knjizi pripovjedaka Uz Kupu svjedoči i o tragičnim događanjima koja su zadesila srpske građane Siska u posljednjem građanskom ratu u Hrvatskoj.

 

DIVIZIJU IZNJEDRIO NAROD


O paklu hrvatskog ustaškog logora u Jasenovcu, najkrvoločnijeg logora smrti na tlu Evrope u Drugom svjetskom ratu, napisano je more literature: od publicistike, istorijskih knjiga do romana. I nikad te literature dosta. O tome kako se u vrijeme socijalističke Jugoslavije o paklu u tom logoru (Jasenovac je na krajnjem istočnom uglu Banije, na ušću Une u Savu) nije smjelo ni pisati ni govoriti, pričaju oni koji do građanskih ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini nikad ništa o tome nisu čitali. A da li je taj logor mogao da bude ranije oslobođen, odavno je to pitanje bez odgovora. Samo, do kada?



Ovaj tekst, u stvari podsjećanje, skromna je unutrašnja obaveza autora prema svima onima iz Sedme banijske udarne divizije koji su vojevali i junački ginuli po nebeskim kamenim brdima iznad Neretve, Sutjeske, od vrhova Zelengore pa do, da ponovim, Ilirske Bistrice. I dug prema njegovim seljanima koji su, zajedno sa onima već pomenutim stradalnicima, ostavljali svoje kosti po tom krvavom putu. A njih nije malo. Jer Sedmu diviziju iznjedrio je narod. I to uglavnom srpski narod Banije. Uz dužno poštovanje prema onim Hrvatima koji su zajedno sa Srbima krenuli i junački vojevali, ginuli… Pa Jevrejima, kasnije i Italijanima i drugima koji su im se pridružili.

E, nakon rata svako je otišao u svoju budućnost. Banija je bila skrajnuta, zaboravljena. Pa samo da spomenem da su njene glavne saobraćajnice asfaltirane tek 1967. godine. Da Titu nisu planirali obilazak Banije, pitaj Boga… A on je govorio sve najljepše o Sedmoj banijskoj. I to je zapisano. Kao što je zapisano svjedočenje njemačkog vojnika Vika o zarobljavanju, za vrijeme operacije Švarc, odnosno borbi na Sutjesci, i jednog dijela pozadine banijskih boraca – uglavnom ranjenika i bolesnika, tifusara. Neki od njih su po naredbi njemačkog potpukovnika Grenlera strijeljani. U strijeljanju je učestvovao i pomenuti vojnik Vik, koji je pričao kako zarobljenici nisu pred strijeljanje izrazili bilo kakvu želju, bili su mirni, iako su mogli zaključiti da će biti strijeljani… Ovo navodim kao svjedočanstvo o junaštvu te mladosti, njenom ponosu.

 

DUG STRADALNICIMA


Ovaj tekst je i poziv nama koji smo još živi i onima koji će nastaviti da čuvaju sjećanja na svoju diviziju. Iako su nas oni protiv čijeg se fašizma borila Sedma divizija protjerali sa vjekovnih ognjišta, ne dopustimo da zaboravimo bar ono što su nam generacije naših predaka, i pored svega, za svjetlost sjećanja ostavile.

Komesar Đuro Kladarin

Ali, nisu nam te generacije ostavile u amanet sjećanje da se ne sjetimo. Kao ove godine, na primjer. Postoji li neko ko je trebao, morao, pa bar iz poštovanja prema 75. godišnjici… (Izvinjavam se ukoliko nisam dobro informisan, ukoliko ne znam. Ukoliko ne znam da se neko sjetio…)

A na sjećanje, bar na njega, imamo pravo. Na sjećanje koje ću završiti stihovima iz pjesme Zemljo Jovanke Borojević, učenice osmog razreda i člana nekad poznate Literarne sekcije Zrno sunca Osnovne škole 7. Banijska brigada Mečenčani, a iz njihove zbirke pjesama Neko je dopustio da odrastem, objavljene 1980. godine:

(…) O, zemljo…
Ja umivam tvoje lice
i brišem ga slobodom.
O, zemljo…
Jer ja te volim,
jer ja sam tvoja kći.

Nema komentara

Napišite komentar