Nema jednakosti između četnika i ustaša

Jedna od najvećih i najžustrijih podijela u srpskom narodu jeste ona na četnike i partizane. Dio Srba koji smatra da su partizani jedini borci protiv fašizma, uglavnom četnike vidi kao „srpske ustaše“. Tako ih je etiketirala propaganda Komunističke partije Jugoslavije tokom Drugog svjetskog rata. Ta etiketa u jednom dijelu našega naroda važi i danas.

Bez ulaženja u detalje i stručnu terminologiju, ovim tekstom pokazaću na dva lako shvatljiva primjera razliku između četnika i ustaša. Tekst je napisan za široke narodne mase koje nemaju vremena sate provoditi u čitanju dokumenata iz rata i literature koja govori o ovoj temi.

Prelazak partizana u četnike i obrnuto

Opšte je poznata činjenica da nije bilo dobrovoljnog masovnog prelaska partizana u ustaše i ustaša u partizane. Gdje god bi se ove dvije formacije srele, jedna se morala povući uz borbu ili biti uništena. Tu ne računam neke primjere gdje su se znali naći partizani i ustaše na istom terenu u borbi protiv četnika. Oni tada nisu nastupali kao saveznici. To se dešavalo ili igrom slučaja ili je jedna ili druga strana nastojala uništiti prvo četnike, da bi se onda između sebe obračunavale. (neki primjeri u istočnoj Bosni, bitka na Lijevče polju).

Sa druge strane imamo mnogo primjera masovnog prelaska partizana u četnike i četnika u partizane. U zimu 1941-1942. došlo je do krize partizanskog pokreta. Samo u Bosanskoj krajini masovno prelaze pripadnici Trećeg i Četvrtog krajiškog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda  na stranu četnika. Kada su komunisti poslali protivčetničke jedinice (april-jun 1942) da unište četnička uporišta oko Čelinca, Banjaluke i u centralnoj Bosni, (što su za kratko i uspjeli) dio pripadnika tih jedinica prešao je u četnike. Čak imamo primjera da je bilo prelaska iz proletera u četnike: „jedan proleter iz Grmečke čete pobjegao četnicima sa puško mitraljezom“. (partizanski izvještaj od 20. avgusta 1942.).

Na samom kraju pomenutog izvještaja kaže se da među četnicima ima članova KPJ:

„Još mnogi članovi KPJ i neki proleteri nalaze se kod četnika u četama i svi su prije nekog vremena primili oružje. Svi se drže dobro tako da svaka četnička četa ima po jedan mali broj naših ljudi s kojima ćemo moći povremeno održavati vezu.“

Sa druge strane npr. poslije oslobođenja Prijedora u septembru 1944. godine, u Timarski odred je „stupila masa četnika“. Sve ovo se nije dešavalo između partizana i ustaša, a ni između četnika i ustaša. Da su četnici isto što i ustaše niti bi partizani masovno prelazili u četnike niti četnici u partizane.

Nepomirljiva borba između četnika i vojnih formacija NDH

Ako su četnici i ustaše, a time i ostale formacije NDH  jedno te isto, onda bi oni bili saveznici pogotovo pred kraj rata kada se već nazirao pobjednik. Ipak, njihova borba se čak povećavala kako se rat primicao kraju. Mnogi su već čitali o borbi do istrebljenja između četnika i ustaša na Lijevče polju krajem rata.

Mimo te bitke postoji još mnoštvo manjih sukoba. Tako npr. na terenu Prnjavora muslimanske milicije su sarađivale sa partizanima u borbi protiv četnika: „U 2-3 sela milicija sarađuje sa nama u borbi protiv četnika.Sva ta milicija dok stoji izvan naših redova pretstavljaju rezervu neprijatelja.“

Tokom 1944. godine, kada se oslobađaju veliki dijelovi Bosanske Krajine, ima primjera masovnog prelaska domobrana u partizane. Jedan od razloga je bio i taj što su ih partizani slali u borbu protiv četnika. Domobrani su se rado odazivali takvoj borbi.

Srbi su imali dva antifašistička pokreta

Srbi su genocid u NDH doživjeli podijeljeni na četnike i partizane. Kao da nije bio dovoljan genocid, Srbi su stradavali i u međusobnim obračunima ova dva pokreta. Oba pokreta su bila antifašistička, ali suprotnih ideologija i taktika. Rat su dobili partizani na čelu sa komunistima. Kraljeva vojska pored poraza bila je optužena i da je bila saveznik ustašama, nacistima i fašistima.

Mlade generacije srpskih istoričara ispravljaju istorijske falsifikate i poluistine. Sve to rade na osnovi istorijske građe. Ipak, sa mnogih strana optužuju se za neki istorijski revizionizam. Pitam se šta bi to moglo biti? Zar nisu onda svi istoričari svijeta koji su ikad neku u javnosti prihvaćenu zabludu oborili svojim naučnim radom revizionisti? Ali ostavimo ova pitanja po strani i radimo samo na osnovu dokumenata, svjedočenja i ostalih istorijskih izvora. Svijetu nije moguće ugoditi, pogotovo ako je taj svijet zaražen srbofobijom i pravdanjem svojih mrlja iz prošlosti. Ovdje je „svijet“ naša okolina, svi oni bratski narodi i narodnosti.

Istorijski izvori su uglavnom jasni u onome što nam govore. Ali moram priznati da sam u ovom tekstu bio „pristrasan“. Naime, koristio sam uglavnom partizanske izvore kako bih običnom čovjeku pokazao razliku između četnika i ustaša. To nisu samo izvori koje sam citirao u tekstu. Dakle, dokumenta, razne prepiske i svjedočenja onih čiji su propagandni aparati četnike proglasili za „srpske ustaše“, opovrgavaju tu ocjenu četničkog pokreta.

Za kraj jedan citat iz još jednog komunističkog dokumenta koji nam govori kako je među partizanima širena mržnja protiv četnika. Tako drugarica Bosa, „rukovodioc politodjela XI divizije“ u svom izlaganju u Sanskom Mostu 1944. godine kaže za teren centralne Bosne: „Kod boraca je vladalo mišljenje da četnici ne pretstavljaju neprijatelja, da četničko tane ne ubija. Mi smo uspjeli da od VI ofanzive na ovamo razbijemo to mišljenje kod boraca, da ih izoštrimo u procjeni stava prema četnicima.“

Tekst preuzet sa: srbiubih.com

Nema komentara

Napišite komentar