Odbor za dijasporu i Srbe u regionu održao sjednicu posvećenu sjećanju na žrtve genocida u NDH

NEOPHODNO OSNOVATI MEMOMORIJALNI CENTAR SRPSKIH ŽRTAVA GENOCIDA


Na sjednici, održanoj 22. aprila, članovi Odbora razmotrili su jedinu tačku dnevnog reda, sjećanje na žrtve genocida u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, povodom 74 godine od proboja poslednjih jasenovačkih logoraša. Svoje stavove o navedenoj temi iznijeli su dr Dušan Bastašić, predsjednik udruženja „Jadovno 1941“ iz Banjaluke, istoričar prof. dr Vasilije Krestić, Stefan Radojković, sekretar Odbora za Jasenovac Svetog arhijerejskog sabora Srpske pravoslavne crkve, Nenad Antonijević, savjetnik u Muzeju žrtava genocida, preživjeli logoraši i članovi Odbora. Zaključci sa ove sjednice biće prosljeđeni najvišim državnim rukovodiocima i institucijama.

U uvodnom dijelu sjednice Miodrag Linta, predsjednik Odbora, istakao je da je 22. april dan kada su 1945. godine, posljednji zatočenici najveće fabrike smrti na Balkanu, u Drugom svjetskom ratu, Jasenovcu, izvršili proboj. Naveo je da je u noći između 21. i 22. aprila, od preko hiljadu zatočenika, njih oko 600 krenulo u proboj, a preživjelo je svega 117 ljudi. Istog dana, proboj je izvršilo 147 logoraša u Kožari od kojih je preživjelo samo njih 11.

 

MIODRAG LINTA: HRVATSKA SE NIJE SUOČILA SA SVOJOM ZLOČINAČKOM PROŠLOŠĆU


Linta je istakao da  u Hrvatskoj, od dolaska Tuđmana i HDZ na vlast 1990. godine, neprekidno traje proces rehabilitacije genocidne NDH i ustaške ideologije.

„Hrvatska je još 1993. godine donijela zakonske odredbe da se preživjelim ustašama i drugim pripadnicima genocidne NDH, kao i njihovim porodicama isplaćuju penzije. Vlast u Hrvatskoj, između ostalog, finansira desetine udruženja koja kao svoja obilježja koriste ustaški grb sa početnim bijelim poljem i ustaški pozdrav „Za dom spremni”, finansira udruženja koja zastupaju anticivilizacijsku tezu da je Jasenovac bio sabirni i radni logor, finansira koncerte jednog od glavnih promotera ustaštva, pjevača Marka Perkovića Tompsona i slične njemu. Aktuelna vlast u Hrvatskoj je donijela 2016. godine sramnu odluku da Hrvatski sabor ponovo bude pokrovitelj komemoracije ubijenim ustaškim zločincima u Blajburgu, gdje se svake godine okupljaju hrvatski zvaničnici i desetine hiljada Hrvata koji žale za propašću NDH“, rekao je, u uvodnoj riječi, Miodrag Linta, ističući da se Hrvatska još nije suočila sa svojom zločinačkom prošlošću, da nije priznala da je NDH počinila zločin genocida nad srpskim narodom, nije izrazila kajanje nad srpskim žrtvama i nije zatražila oproštaj.

Dr Dušan Bastašić, predsednik Udruženja Jadovno iz Banjaluke, rekao je da na ovom sastanku ne treba da se govori samo o žrtvama Jasenovca već i o drugim stratištima u NDH. Treba da se sjećamo svih ranije osnovanih logora od kojih je na početku rata bio najstravičniji onaj u Gospiću čije je ime i nosio, ali se to kasnije svjesno prećutalo, pa se samo pominju jame po Velebitu u koje su svakodnevno bacane ubijene i masakrirane srpske žrtve.

Bastašić je naglasio da Republika Srbija, odnosno srpsko društvo u cjelini do danas se nije terminološki odredilo prema zločinu genocida koji je počinjen nad pravoslavnim Srbima od strane Nezavisne države Hrvatske. Dok su Jevreji genocid nad svojim žrtvama nazvali holokaust i dok su Romi i Jermeni, takođe, uveli terminologiju koja je planetarno poznata za genocid izvršen nad ovim narodima, Srbi i dalje nemaju termin za genocid počinjen tokom Drugog svjetskog rata od strane Nezavisne države Hrvatske. Rekao je da je na Skupštini udruženja Jadovno donesena odluka da se pomenuti genocid imenuje kao „pokolj“ i da je zato dobilo podršku više istoričara, ali i određenog broja udruženja.

Miodrag Linta je naveo da termin „pokolj“, kao naziv za genocid nad srpskim narodom, Republički centar za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica Republike Srpske, ocijenio kao nepodoban. Navedena institucija smatra da i dalje treba da se koristi pojam genocid za nezapamćeni masovni zločin koji je izvršen nad srpskim narodom tokom Drugog svjetskog rata u NDH, jer bi srpski naučnici pred međunarodnom javnošću teško mogli odbraniti stavove o stradanju srpskog naroda u NDH, a to ne nazvati genocidom. Druga stvar na čemu insistira ova institucija, je da bi time ojačali regionalne i međunarodne faktore koji žele protežirati ideju da se sredinom 90-ih na području BiH desio genocid od strane srpskog naroda.

 

VASILIJE KRESTIĆ: I DALJE SE DODVORAVAMO ONIMA ŠTO SU NAM UČINILI ZLO I KOJI NAM I DALJE ŽELE ZLO


Istoričar prof. dr Vasilije Krestić, istakao je da Republika Srbija ne može da ponudi podobna rešenja za najopštija pitanja poput termina kojim će se imenovati počinjen događaj, te da u Srbiji ne postoji ni jedan memorijali centar za žrtve genocida, dok Jevreji u svijetu imaju 17 takvih centara podignutih za žrtve Drugog svjetskog rata.

Krestić je naveo da će i Staro sajmište, koje bi trebalo biti pretvoreno u memorijalni centar, u stvari biti više centar holokausta,  nego genocida nad drugim žrtavama fašizma u Drugom svjetskom ratu, prije svega srpskim. Tako da će genocid u Jasenovcu i širom NDH nad srpskim narodom ostati u drugom planu i neće imati toliki značaj, što govori o našoj nedovoljnoj posvećenosti srpskim žrtvama Drugog svjetskog rata. Podsjetio je da se mi stalno ustežemo da iznesemo pravu istinu, a da je lično osjetio šta znači kada se takva istina iznese, kao što je on uradio u svojoj knjizi „Genocidom do Velike Hrvatske“, objavljenoj za vrijeme komunizma. Krestić je istakao da je činjenicama dokazao, ne da je hrvatski narod genocidan, nego da je hrvatska politika u svojoj osnovi genocidna.

„Nažalost, sve to ostaje u zapećku. Naše društvo, naš narod, naši političari, od vremena Josipa Broza do današnjeg dana, nemaju interes da se to pitanje postavi na pravi naučni način. Nemaju obavezu prema žrtvama, ne osjećaju tu obavezu prema žrtvama, a ja sam je osjetio. Meni nema pristupa u javnim medijima, rezultati mojih istraživanja ne mogu stići do javnosti, mi i dalje želimo da njegujemo bratstvo i jedinstvo kad sa druge strane dobijamo one ustaške pokliče i razbijanje tabla ispisanih ćiriličnim pismom. Mi se i dalje dodvoravamo onima koji nam žele zlo, koji nam čine zlo i ne odustaju od zla“, rekao je, između ostalog, prof. Krestić posebno naglašavajući da mi moramo da imamo svoj memorijalni centar koji će biti posvećen srpskim žrtvama genocida, ali i svim ostalim žrtvama od balkanskih ratova do danas.

Stefan Radojković, sekretar Odbora za Jasenovac Svetog arhijerejskog sabora Srpske pravoslavne crkve, pozdravio je prisutne u ime vladike pakračko –slavonskog Jovana, koji je bio sprečen da zbog obaveza prisustvuje ovom sastanku jer se nalazio na komemoraciji koja se održava istog dana u Mlaki, govorio je o aktivnostima kojim se Odbor, sastavljen od 11 članova, bavi.

Radojković je rekao da se svi oni vode zavjetom ostavljenim od strane vladike Nikolaja Velimirovića, da se srpski narod ne sveti za nepravdu koja mu je učinjena, već da ne zaboravlja i uči iz svojih iskustava, da se praznuju Novomučenici jasenovački i da se međunarodnoj zajednici dokumentuju naučne činjenice, odnosno da se svijet upozna sa stradanjem srpskih mučenika.

„Mi, svake godine, 22. aprila obilježavamo stradanje u logoru Jasenovac u selu Mlaka, a početkom septembra u Manastiru Jasenovac. Želimo da svijetu objavimo naša istraživanja držeći se apsolutno naučnih principa. Zato prevodimo naše radove na strane jezike i prosleđujemo naučne publikacije širom svijeta, držeći se, prije svega, činjenica“, rekao je Radojković, zahvaljujući se i institucijama Srbije koje pomažu ovaj Odbor, a posebno je istakao dobru saradnju prilikom izložbe o Jasenovcu održane u Ujedinjenim nacijama.

Nenad Antonijević, savjetnik u Muzeju žrtava genocida, i član glavnog Odbora udrženja logoraša Jasenovac istakao je da se dan proboja obilježava još od 22. aprila 1992. godine, kada je i faktički počeo da radi ovaj muzej. Začetnik te ideje bio je njegov prvi direktor dr Milan Bulajić koji je, između ostalog, bio međunarodni stručnjak za genocid, internacionalni ekspert za izučavanje genocida sa gledišta međunarodnog prava, istoričar i istoriograf genocida, i jugoslovenski diplomata u oblasti međunarodnih odnosa i međunarodnog prava.

Muzej će i ove godine u više gradova Beogradu, Apatinu i drugim mjestima, obilježiti ovaj dan. Planirano je da izađu dva godišnjaka koji se bave stradanjima žrtava, od kojih je jedan izašao 21. aprila i u njemu se između ostalog govori o stradanju u Jasenovcu, dok bi drugi trebalo da izađe 21. oktobra.

„Svjesni smo da je jedna od najbolnijih tema u istoriji srpskog stradanja zatiranje sprovedeno kao državni zločin u Nezavisnoj državi Hrvatskoj 1941–1945.  godine, da je tragedija u sistemu koncentracionog logora Jasenovac rana neprebolna. Svjesni smo da to nije na pravi način ni objašnjeno, niti istraženo. Poznato je da Muzej genocida, mada institucija od nacionalnog značaja, nema uslove kao što ih ima Jad Vašem u Jerusalimu. Stoga su naši rezultati veoma skromni, ali pokazuju da su ostvareni na naučnoistraživačkim pravilima. Muzej nema svoj izložbeni prostor, ima zaposlenih šest radnika i sa tim kadrom teško je ispratiti ovu vrlo kompleksnu materiju“, istakao je Antonijević, a na primjedbu prof. Krestića da se od smrti dr Milana Bulajića ništa nije uradilo na daljem popisivanju srpskih žrtava, rekao je da je to zaista teško od njih očekivati baš zbog broja zaposlenih i radnih zadataka koje obavljaju.

 

SLAVKO MILANOVIĆ: HOĆE DA IZJEDNAČE ŽRTVR I KRVNIKE


 Predsjednik Udruženja logoraša Jasenovac Slavko Milanović, sa šest godina postao je zatočenik najmonstruoznijeg koncentracionog logora u Evropi. Na početku svog izlaganja istakao je da preživjele logoraše i njihove potomke mnogo više boli i vrijeđa povampirenje ustaštva u Hrvatskoj i način na koji ga Evropska unija toleriše, nego rane koje nose u sebi iz vremena stradalništva.

„Nas četvoro preživjelih koji smo ovdje i te kako se sjećamo tog strašnog pozdrava za Dom spremni, jer smo ga lično slušali i gledali one koji su ga uzvikivali. Mi smo protiv umanjenja žrtava u Jasenovcu i prosto je nemoguće prihvatiti način kako to rade hrvatske vlasti i što oni time pokušavaju. Definitivno hoće da izjednače Blajburg i Jasenovac, zaboravljajući da su ti iz Blajburga činili zločine ubijajući u Jasenovcu djecu, žene i starce na najsvirepiji način.  Ne mogu oni nikada biti oslobodioci, oni su krvnici i gubitnici. Kad su taj ustaški poklič stavili na spomen ploču u Jasenovcu,  to nije naišlo na osudu hrvatskih vlasti, što govori o direktnom nipodištavanju žrtva Jasenovca i izlazi iz okvira zdrave pameti“, rekao je Milanović, a potom se osvrnuo na aktivnosti vezane za rad Skupštine Srbije o njihovoj inicijativi o osudi tih stravičnih zločina.

„ Jedna od najvažnijih inicijativa našeg udruženja je da Narodna skupština Republike Srbije donese Deklaraciju o osudi genocida u NDH. Lično smo skupili 2016. godine, preko 50 hiljada potpisa i predali smo to uz posredovanje gospodina Arsića Narodnoj skupštini. Kada smo pitali predsjednicu Maju Gojković šta se dešava sa tom inicijativom rekla nam je da nije upoznata sa njom. Republika Srpska je donijela takvu rezoluciju, pa se mi logoraši pitamo koga se poslanici našeg parlamenta plaše da usvoje istu ili sličnu deklaraciju kokom se usuđuje ovaj genocid“, zaključio je Milanović.

O tome zašto deklaracija nije donesena govorio je i Milinko Čekić, počasni predsjednik član UO Udruženja logoraša i potomaka sistem logora Jasenovac, naglasivši da je to puni naziv njihovog udruženja. Imao je pet i po godina kada je bio u Kozarskom zbjegu i sa 68 hiljada sunarodnika dotjeran u sistem logora Jasenovac. Nakon Jasenovca, sa porodicom, je deportovan u Grubišino Polje, a nakon toga vraćen u Jasenovac sa porodicom. Tu su on i njegove dvije sestre odvojeni od majke i deportovani u dječiji logor Sisak, a većina djece preživjela je zahvaljujući Dijani Budisavljević.

Čekić je istakao da se ove godine obilježava 60 godina od postojanja udruženja.  Tim povodom je izašla knjiga koja govori o njegovom radu i njihovoj borbi, kako je rekao, protiv vjetrenjača i nevidljivih sila koje su od 1945. godine do danas, prisutne u Srbiji, i koje naprosto sprečavaju da se istraže sve žrtve i sazna prava istina o sistemu logora Jasenovac. Logoraši smatraju, naglasio je Čekić, da se na Starom sajmištu nikada neće napraviti Memorijalni centar, iz više razloga, a jedan je i taj što je to zemljište veoma skupo i kao da neko čeka da se o ovoj temi prestane pričati pa da se ono prenamjeni u druge svrhe. Kada se govori o ovom logoru, Čekić je rekao, da je ovdje, pored Jevreja, stradao i veliki broj Srba. Mnogi i ne znaju da je skoro 12 hiljada Srba u ovaj logor došlo iz Potkozarja i da postoji spisak tih ljudi koji niko neće da objavi. Podržao je ideju da se donese Deklaracija u kojoj bi se stradanja Srba u NDH proglasila genocidom i dodao da je skoro 55 hiljada potpisa predato Skupštini Srbije da podrži ovu inicijativu i izglasa je na sjednici parlamenta. Žao mu je što nije usvojen prijedlog udruženja da se jedan dio obale uz Savu zove „Kej jasenovačkih žrtava“, a takođe, što u Beogradu nema nijednog spomenika stradaloj djeci logorašima. Podsjetio je da je u svim srpskim ratovima stradalo mnogo djece, a da osim spomenika djetetu stradalom od Turaka kod Čukur česme i maloj Milici Rakić, žrtvi NATO bombardovanja, ne postoji drugih spomenika posvećenih stradalim mališanima.

 

SNJEŽANA DRAGOSAVLJEVIĆ: UDRUŽENJE NEMA OSNOVNE USLOVE ZA RAD , A POSLJEDNJE DVIJE GODINE DRŽAVA NE FINANSIRA NAŠE AKTIVNOSTI


Snježana Dragosavljević, potpredsjednik Udruženja logoraša Jasenovac i potomak logoraša, istakla je da je udruženje ove godine povodom 60 godina rada izradilo spomenicu udruženja.

Logoraši su se ranije okupljali, ali tek kada su vidjeli da država ništa ne preduzima. Četrnaest godina nakon proboja su se pravno organizovali. Prva od inicijativa je bilo da se bar u Jasenovcu podigne spomenik, jer tamo nije bilo ništa po čemu se moglo prepoznati da je tamo bio koncetracioni logor. Ostala je prazna poljana, jer se neposredno poslije rata sve na perfidan način srušilo, tako što je ljudima iz okoline rečeno da uzimaju cigle i drugi materijal i njime obnavljaju svoje kuće.

„Od kad su počeli da se udružuju, logoraši su imali problem sa odnosom države prema njima. Od svog osnivanja, udruženje nema osnovnih uslova za rad, počev od fiksnog telefona, pa do prostora u kome radi. Koristimo prostor SUBNOR-a, petkom od 10-12 časova, i uz svu zahvalnost, ali već neko oko pola 12 dođe da nam kucne i kaže da naše vrijeme ističe“ istakla je, najbanalnije probleme, Snežana Dragosavljević, sa kojima se udruženje susreće.

Navela je da su, na primjer, posljednje dvije godine odbijeni njihovi projekti od strane Ministarstva za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, u kojima su tražena najminimalnija sredstva kako bi oni mogli sprovesti neke svoje aktivnosti računajući u to i odlazak na komemoraciju u Jasenovac koji su i ove godine platili iz svojih ličnih sredstava. A da sve to još izgleda tužnije, tražena sredstva na godišnjem nivou ne prelaze 500 hiljada dinara. To je možda najbolji primjer kako se država odnosi prema preživjelim logorašima, ali i svim drugim srpskim stradalnicima u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, smatra Bogosavljević.

Svoje viđenje o tome šta bi trebalo uraditi na poboljšanju uslova rada, iznio je i Ranko Bujić, član UO Udruženja logoraša Jasenovac, posebno naglasivši da bi prioritet trebalo da bude izgradnja Memorijalnog centra za žrtve ne samo genocida u NDH, nego sve stradalnike u ratovima koje je vodila Srbija. Bujić smatra da je to težak i zahtjevan posao, ali da su žrtve i invalidi rata, kao i njihovi potomci koji njeguju tradiciju svojih predaka, u najmanju ruku toliko zaslužili. Ovaj centar mora biti edukativan da generacije koje dolaze saznaju istoriju svoga naroda, kako im se nešto slično ne bi ponovilo. Drugi razlog, smatra Bujić, je taj što bi time sprečili da istinu o našem stradanju iznose naši neprijatelji i potomci onih koji su nas istrebljivali.

Jelena Radojčić, djevojačko Buhač, član UO Udruženja logoraša Jasenovac, rođena je u selu Jablanac nadomak Jasenovca. Kada je juna 1942. godine uhapšena i sa svojom porodicom došla u Staru Gradišku imala je samo osam godina. Prisutnima je pročitala svoj govor koji nećemo prepričavati, jer smatramo da zavređuje da bude objavljeno u cijelosti što ćemo učiniti u narednom broju lista „Srpsko kolo“.

Od članova Odbora, osim Linte, u diskusiji je učestvovao i Aleksandar Čotrić, ističući da se mora probiti zid ćutanja i da se o ovakvim zločinima ne govori samo jednom godišnje prilikom obilježavanja proboja logoraša u Jasenovcu. Naveo je primjer stradanja Jermena, gdje je 1915. godine pobijeno njih jedan i po milion, od ukupno tri miliona koliko ih je bilo. Oni su uspjeli da za genocid, koji su nad njihovim narodom učinili Turci, sazna čitav svijet, ali prevashodno njihovi potomci. Izgrađen je i Memorijalni centar, svi mediji o tome pišu, a oni elektronski imaju poseban znak na ekranu u danu kada se obilježava ovaj zločin. Možda je to put kojim bi trebalo da ide i naša država, smatra Čotrić.

Miodrag Linta je, na kraju sjednice, rekao da će do naredne sjednice Odbora biti pripremljeni zaključci u vezi osnivanja Memorijalnog centra srpskih žrtava genocida NDH, usvajanje Deklaracije o genocidu nad Srbima, Romima i Jevrejima u NDH i drugi koji se odnose na njegovanje kulture sjećanja na nezapamćeno i masovno stradanje našeg naroda u NDH. Odbor će na svojoj 16. sjednici usvojiti zaključke koji će takođe biti objavljeni u „Srpskom kolu“.

Tekst i  fotografije:
Željko ĐEKIĆ

Nema komentara

Napišite komentar