Održana promocija devetog broja Kninske Krajine, sjećanje na Jovana Radulovića i Nebošu Devetaka i Srebrni prsten Milošu Kordiću

VIDOVDANSKA SVEČANOST KRAJIŠNIKA


Do prije neku godinu SKD „Zora“ Knin – Beograd, zajedno s Udruženjem Srba iz Hrvatske u Beogradu i Zavičajnim klubom „Kninska krajina“ su povodom Vidovdana organizovali manifestaciju „Od Spasovdana do Vidovdana“, a takav niz kulturnih priredbi su se, često, protezale i na julske datume, Ivanjdan, Petrovdan, sve do Ilindana.

Na Vidovdan je posljednjih desetak godina svečano kod crkve, sada manastira Lazarica na Dalmatinskom Kosovu kod Knina, a uoči praznika održava se akademija u organizaciji SKD “Prosvjeta” podobor u Kninu. Vidovdan nastavlja da živi kao datum koji u Kninskoj krajini još od 1889. godine ima poseban značaj

Finansijski uslovi odredili su da se okupljanje Krajišnika u Beogradu održava sada na sami Vidovdan, pa je on i danas centralni dan u kalendarskoj godini. Vremenske neprilike i Svjetsko fudbalsko prvestvo odredili se da se Vidovdanska svečanost Krajišnika održi umjesto 28. juna, sutradan, 29. juna.

Po tradiciji ustaljenoj nekoliko posljednjih godina tada je uz dodjelu Srebrnog prstena Umjetničkog bratstva manastira Krka, promocija novog broja godišnjka Kninska Krajina i pjesnički program. Ovog puta krajiški Vidovdan bio je u znaku omaža nedavno preminulom književniku Jovanu Raduloviću.

O životu i djelu Jovana Radulovića tekst je za novi, deveti broj Kninske Krajine napisao je prof. dr Dušan Ivanić, koji je izvršio i izbor Radulovićevih pripovjedaka. Na Vidovdanskoj svečanosti, kojoj su prisustvovali Radulovićeva supruga i sin, o književnom stvralaštvu Jovana Radulovića govorila je Kistanjka, prof. Nataša Bulatović djevojački Mandić, sada bibliotekar u Beogradu.

U ovom godišnjaku uz podsjećanje na preminulog pjesnika Nebošu Devetaka, rođenog na Baniji, objavljen je i kratak izbor iz Devetakovog stvaralaštva.

Tekstove objavljene u novom broju „Kninske Krajine“ predstavio je redakcije ovog godišnjaka Benkovčanin, dr Milan Gulić, iz Instituta za savremenu istoriju u Beogradu. On je posebno istakao tekstove prof. dr Duška Pevulje o Savi Mrkalju, pjesnika Zdravka Krstanovića o porijeklu Petra Preradovića, dr Miloša Crnomarkovića o kninskoj Preparandiji (učiteljskoj školi), Jove Bajića o nekolicini autora koji su u isto vrijeme sarađivali i sa Srbskodalmatinskim magazinom i sa Bosanskom vilom, u dva časopisa koja su imala velike književne i istorijske uloge.

Stvaralaštvo Miloša Kordića (rođen u Komogovina na Baniji, 1944. godine) predstavio je dr Ilija Smiljanić. O priznanju Srebrni prsten Umjetničkog bratstva manastira Krka, o začecima okupljana likovnih umjetnika, pjesnika i drugih stvaralaca u tom drevnom manastiru, o dosadašnjim dobitnicima tog visokog priznanja, kao i planovima i budućim akcijama SKD „Zora“ Knin-Beograd govorio je Nikola Cerovac.

Primajući Srebrni prsten, Kordić je rekao da mu je teško da govori „o onome skromnom u svom radu za koje ste me darovali ovim vrijednim priznanjem. Ali ću reći: hvala vama, domaćinima – Zori, Udruženju Srba iz Hrvatske i umjetničkom bratstvu – koje ste u tome što sam radio, pa nešto i uradio, našli nešto što zaslužuje to priznanje, meni tako začudnog imena: Srebrni prsten Umjetničkog bratstva manastira Krka“.

Kordić je istakao kako ima sreću što se rodio i živi u bogatom jeziku, kao i u predjelima dobrote, poštenja i hrabrosti naroda kome pripada. Dodao je da je to „u onom dijelu pravoslavne duhovnosti koja je iznjedrila nemanjićke manastire Krupu, Krku, Dragović, pa kasnije Gomirje, moju rodnu Komogovinu, srušenu po naredbi Marije Terezije 1777. godine, jer bila je centar buna“.

Govoreći o bogatstvu jezika u kojem je rođen, naveo je da je to jezik Zaharija Orfelina, Ognjeslava Utješenovića Ostrožinskog, pa Dositeja i Vuka, koji su na putevima za Liku, za Dalmaciju i njenu Bukovicu i u njegovom rodnom selu boravili, pa u kosmopolitskom jeziku Pavla Solarića, jeziku Save Mrkalja. „ I ne samo u njegovom jeziku, nego i u slovima naše ćirilice, slovima koja je nama, kasnije, stvorio ovaj mudri i za srpsku pismenost neprocjenjivo zaslužni a tako napaćeni čovjek. Pričinjavalo je radost da rastem uz poeziju Petra Preradovića, uz usmena kazivanja o našem Nikoli Begoviću, uz prozu Sime Matavulja, Milana Pribićevića, drame Petra Petrovića Pecije… pa sve do prije i poslije Drugog svjetskog rata generacija Milana Kašanina, braće Micić, Vlada Desnice, Vladimira Popovića, Grigora Viteza, Vojina Jelića, Milana Nožiniča, Dragana Božića, Svetozara Brkića, Luke Štekovića… svojih bližih i nešto daljih a upokojenih ispisnika: Jovana Radulovića, Nebojše Devetaka, Branislava zeljkovića, Jelene Bujinac, Milana Milišića, Dragana Kordića, Milana Mirića…“.

Kordić je obraćanje završio porukom: „Poštovani prijatelji, prognani jesmo, ali svoju istoriju, kulturu, tradiciju, svoj jezik i ćirilično pismo, svoje običaje, svoju baštinu koju smo ponijeli i ovdje već nešto i stekli – ako ih ne budemo čuvali, i ne samo mi, nego i oni od naših koji su ostali a neka im je dragi Bog na pomoći, prognaćemo se… iz sebe samih- samo mi. I neće ona biti zaboravljena, zaboravljeni ćemo biti mi“.

Željko Đekić

Nema komentara

Napišite komentar