Posljednje putovanje Božidara M. Glogovca: Na stotine Hercegovaca iz Beograda ispratilo voljenog pjesnika

Mala sala Kolarčeve zadužbine bila je pretijesna da u nju stanu svi oni koji su došli na komemorativni skup posvećen voljenom hercegovačkom pjesniku i filozofu Božidaru M. Glogovcu.

Upravo tu, na istom mjestu, prije nešto više od godine , 21. juna 2018. godine Božidar je upriličio promociju svog životnog djela „Pasoš za nebo“ .  Komemorativni skup je počeo audio zapisom u kome su se čule završne riječi tada izgovorene Božidarove besjede.

– Šta bi Rusi da nemaju Puškina, hladni Englezi da nije bilo Bajrona, Španci bez Lorke, Italijani bez Petrarke, Indusi bez Tagore, Arapi bez Omara Hajama i šta bi Srbi da nema Njegoša. Da li bi ona slavna epopeja „Proboj Solunskog fronta“ bio toliko slavan da nije pjesnik Milutin Bojić kliktao „stojte galije carske“. Tim velikanima nisam dostojan ni vodu nositi i ako ćete mene s kim poređivati uporedite me sa onim popom Mićom iz „Gorskog vijenca“ kad zamuckuje kaže „Ka je, da je, o njemu se bavim. Ko će bolje, široko mu polje!“

Potom je Žarko Ratković, predsjednik Udruženja Trebinjaca “Jovan Dučić” u Beogradu pozvao prisutne da u molitvenoj tišini minutom ćutanja odaju počast Božidaru Glogovcu.

O svom đedu Božu govorila je njegova unuka Sara Simić.

– E moj mili đede, nisi ti meni nikada rekao da tebe ljudi ovoliko vole… Ja sam znala da ti njih voliš i da voliši da okupljaš ljude i besediš. Evo i okupio si ih kao nikada do sada, ali ja besedim umesto tebe. Oni svi plaču. Svi do jednog. A ja ih gledam i čudom se čudim. Ja ih ne razumem zašto oni plaču i pomalo se ljutim. Oplakuju se kukavice, propalice, ljudi koji su protraćili svoj život, ljudi koji nisu ništa stvorili i iza sebe ostavili – rekla je Sara opisujući kakvo je bogatsvo iza sebe ostavio Božo.

– Ostavio si izvanrednu ženu Smiljanu koja je svojih 55 godina života bila tvoj verni saputnik i rodila ti troje divne i uspešne dece Milovana, Milicu i Bogdana. Ostavio si nas četvoro Ivu, Filipa, Davida i mene, tvoje unuke tvoje potomke koji nikada neće zaboraviti čiji su. Ostavio si pisane reči tvojoj najmilijoj Hercegovini i svim Hercegovcima i Srbima širom sveta. Ostavio si iza sebe toliko dobrih prijatelja koji su danas došli da ti ukažu poslednju počast.Ponosni su što su te poznavali i što si bio njihov prijatelj! I mi najmiliji tvoji smo ponosni što kroz naše vene teče tvoja krv! Naučio si nas šta znače reč čast, poštenje i da je najvažnije da nikada ne izgubimo obraz! – rekla je Sara, koja je dala zavjet da će nastaviti đedovim putem.

– Na dan mog rođenja napisao si najdivnije stihove ovog sveta za mene, a jedan deo kaže: “Od jedne do druge Sare to sam za sada ja!” Eto mili đede, to i jesi ti! Jedna te je stvorila, a druga će tek da stvori i govoriću tvojim potomcima iz kakve kuće potiču i da treba time da se diče i ponose. Falićeš mi đede… Panta Rei, kako si mi ti stalno govorio! Sve teče, sve se menja i sve biva borbom. Nosiću do poslednjeg svoga daha ponosno ime tvoje majke, a tada znam da ćeš me čekati na nekom boljem mestu raširiti ruke i reći MILUŠA MOJA, volim te zauvijek đede moj – završila je svoju besjedu Sara, dok su mnogi brisali suze.

Žarko J. Ratković, predsjednik Udruženja Trebinjaca “Jovan Dučić” u Beogradu, koje je i organizovalo komemoraciju podsjetio je na riječi sa pjesnikove promocije “Zovem se Božidar M. Glogovac i ovo M mi je važno iz dva razloga. Prvi je da se ne pobrkam sam sa sobom, a drugi što sam ponosan na svog oca Milovana koji je kroz život časno pronio svoje srpsko ime”.

– Ovo je prije otprilike godinu i po dana Božidar dao na znanje, na ovom istom mjestu, prilikom promocije njegove knjige “Pasoš za nebo”. Kao da je slutio da će uskoro na dalek put. A, znao je da mu pasoš nije bio potreban, jer pred njegovim blagim osmjehom i pitomom riječju otvarale su se sve granice i najtvrđa srca. Stihove je počeo da stvara tek u šezdesetim godinama života. Da se, kako kaže, nije ljuto zavadio sa zakonima biologije srpska poezija bi bila mnogo bogatija. Objavio je jedanaest knjiga i ovdje, na Kolarcu, obećao je da neće stati. Nažalost, to obećanje neće ispuniti – rekao je Ratković koji je istakao njegovu ulogu u Udruženju Trebinjaca.

– U sebi je nosio brigu za srpski rod. Svoju nostalgiju za Hercegovinom Glogovac je najbolje iskazao u pjesmama “Hercegovačka sela”, “Pauk i mrav” i “Meni grešnome”. Kad pjeva o ljubavi njegov stih je blag i pitom, jasan i bistar kao Trebišnjica , ali i gromovit i silovit kao munje oko Leotara kada pjeva o časti i domovini. “Dučićeve večeri poezije” ili susreti Hercegovaca, ma gdje bili, bili su nezamislivi bez Božovog prisustva . Drugim riječima, davao je pečat svakoj “duhovnoj mobi” hercegovačkoj. Svojim duhovitim najčešće rimovanim opaskama oduševljavao je prisutne, a šešir koji vjerovatno nije skidao ni kad spava, postao je ništa manje popularan od šešira profesora Vujića. Zbori iz njega pitomina Moska koja se nosi i uteći joj se ne može i svaki zamor liječi u krilu zavičaja. Tamo gdje ima najviše zvijezda, gdje mirišu vrijesak i zanovijet. Vraća se Božo na njegovo Mosko, a to, kao da je naslutio stihovima u svojoj, sedmoj po redu, knjizi “Veliki odmor”. Simbolična li naslova.

“Opijen i zanesen
Ljepotom zavičaja
Za trenutak zatvorih oči
Srce samo što ne izađe
Potonuše mi lađe”.

Na kraju ove tužne besjede primjetio bih. Ne slučajno , Božo nas je napustio u nikad duže i toplije miholjsko ljeto. Putuj prijatelju tužna te Hercegovina čeka.

Čitav život Božo se družio sa guslarima i ljubiteljima epske poezije, a kako je u svojoj besjedi rekao profesor Slavko Aleksić svaki susret sa Božom bio je veseo.

– Kad sam negde letos čuo da je otišao u banju, upitah našeh zajedničkog prijatelja Milenka Čabrila: “Je li to bolestan Božo?”. On mi lagodno odgovori: “Bolestan je dok ne progovori, a čim progovori odmah ozdravi.” Pa hajde da ga obiđemo da mu ne damo da ćuti. I zaista, pogodili smo dijagnozu. Moć govora je posebna i najveća moć, a Božo je to mimo mnoge druge posedovao i svojim ustima progovorio prve strofe od prve svoje pesme odmah je postigao govor i upisao se u velike pesnike. Za sve je imao pravu reč, a u tim rečima je bilo koliko poezije toliko i filozofije. Ne zna se šta je bilo raskošnije, ono što je pisao ili ono što je govorio. Njegova poezija ne umire i ne stari, jer onaj pjesnik koji ne živi nikad nije ni postojao. I danas s pravom mogu reći, znajući njegovu biografiju, da se nije mogao pametnije utrošiti jedan život. U njegovim pesmama živi narodni govor, posebno hercegovačkog podneblja.

I zlatoustim rečima prikazao je ženu, Hercegovku, koja u isto vreme obavlja četiri radnje: nosi breme na leđima, breme u stomaku, plete i tera stado u tor. Za sve blago ovoga svijeta Božo ne bi dao svoj zemljani pod svoje kuće. I najveća planina koju je prešao bio je njegov prag njegove kuće. Mi koji smo se skupljali i okupljali oko njega ostali smo mu dužni. Možda je to i bolje nego da odlazi isplaćen ili preplaćen od strane nas. Božo je poodavno uzeo pasoš za nebo, a eto danas je dobio i vizu. Smrt mu nije naudila, ne može mu ništa jer ga je u večnost prevela njegova poezija. Hteo bih da nađem neku reč utehe za njegove najmilije i najbliže, ali već odustajem. On je zaslužio da ostanu neutešeni. Putuj nebeski Božidare u svoju Hercegovinu i mirno se osloni na svoj kamen iz koga si iznikao. Neka ti je večna slava i hvala, a porodici duševni mir.

Draško Magdelinić je govorio u ime Saveza guslara Srbije i guslarskog društva “Vuk Karadžić” čiji je član Glogovac bio skoro četvrt vijeka.

– Naš Božidar kao temeljni član našeg društva svojim umećem, mudrošću, plemenitošću, bistrim umom i oštrim perom je oplemenjivao naš rad. Svi mi nosioci epskog stvaralaštva pamtićemo ljepotu njegovog stiha, iskrenost i neposrednost, kao i snažan krik “Rađajte majke Srpkinje” u kome ističe želju za biološkim ozdravljenjem našem narodu. Božidar nije bio samo naš član, on je pripadao svima. Okupio nas je danas, kao i mnogo puta ranije, želeći da probudi najiskrenije i najjače emocije kod svih nas. Nosio je u duši svu ljepotu i radost hercegovačkog oštrog kamena na kojem je prvi svoj bosonogi iskorak napravio prije 80 ljeta i upravo taj hod na onom stancu kamenu je turio pečat njegovog ljudskog i postojanog bića. Neka mu je vječna slava!

Svetozar Crnogorac se u ime preostalih srpskih hercegovačkih udruženja u Srbiji oprostio kako je rekao “ najomiljenijeg i najagilnijeg predstavnika, legende, velikog čovjeka i pjesnika Božidara Boža Glogovca”.

– Pune tri decenije Božo je neumorno krstario po svim našim svečanostima od Gajdobre i Subotice, preko Novog Sada i Zrenjanina, Vršca, Kovina, Pančeva, Beograda… Svuda je stizao, bio prvi i vazda nas podsticao na slogu i zajedništvo. Vispreni Miloš Marković jednom je rekao ,,tamo gde je Božo, tamo su dobri ljudi i nikad nije dosadno’’. Za sva naša udruženja Božov odlazak u vječnost je nenadoknadiv gubitak. Neumorni bard britke pisane i usmene riječi, čuvar srpskog jezika i narodne mudrosti, majstor metafore, neumorno je kovao svoje stihove, uglavnom posvećene našoj Hercegovini, izbacujući u poodmaklim godinama kao od šale desetak svojih pesmarica. Čini mi se da je bio najsrećniji kada se okupimo i gangom podsjetimo ko smo i šta smo i odakle smo došli.

Ostaće za nas i naše potomstvo njegove pjesme: Srbija, Hercegovina, Cvijeta, Ljubomirka, Darovna jabuka, Učiteljica Stana, Miluša i Milunka, Rađajte Srpkinje majke…. koje će još dugo ostati neprevaziđene. Njegovom poslednjom pjesmom ,,Što nam vrišti Damjanov Zelenko ‘’ kao da nas opominje zašto ćutimo. Ostaće žal za njegovom nezavršenom Poemom o Milutinu, za koju mi je dva dana prije nego što će poći u nezaborav rekao da je iz kreveta stigao do pola. Vječnaja pamjat našem bratu Božidaru, dobrom čovjeku, poštovaocu i najvećem promoteru ljudskih vrlina i vrednosti – rekao je Crnogorac.

Pjesnik Drago Brnović iz Kraljeva je Glogovca definisao kao “pjesnički i besjednički fenomen”.
– Marko Miljanov je poslije pedesete godine naučio da čita i piše i ostavi nam primjere čojstva i junaštva. Božo je tek poslije navršene 60. godine počeo da piše poeziju koja je namijenjena svim uzrastima i staležima. Rođen je 1939. godine, kada je počelo najviše zlo na planeti koje nam je do danas poznato, a Božo je bio savremenik i svjedok srpskog stradanja, a posebno srpske Hercegovine. Sve te slike ostavio je u svojoj poeziji, koja je bila najpitkija iz njegovih usta – rekao je Brnović.

Sa tim se složio i publicista Goran Lučić je, koji je istakao da poslije Boža više niko neće moći da izgovara njegovu poeziju “gorko i slatko, životvorno i pokajno”. On je kazivao stihove Božidarove pjesme “Pauk i mravi”.

Na kraju, mimo protokola, prisutnima se obratio sveštenik Rajko Rajić.

– Šta reći o čovjeku koji je dao naslove knjigama “Pričešće” i “Pasoš sa neba”. Tu se vidi duša, da je bio čovek neba, čovek crkve i božiji čovjek. Njegove pjesma “Rađajte Srpkinje majke” treba da se čita po cijeloj Srbiji. To nije pjesma nego zavjet za koju je trebao da dobije orden Svetog Save. To nije pjesma, to je zavjet. To treba uz Sveto pismo štampati, i kad sveštenici svete vodicu po kućama nositi. Ja to i radim. Kada sam čuo da se upokojio pomolio sam se za njegoivu dušu, a onda mi dođe pjesma o njemu kojom bi želio da se oprostim od njega.

Božidaru Boži Glogovcu 

“Rađajte Srpkinje majke”
spada u najveće pjesme,
ovo je Srbima zavjet
koji se zaboravit ne smije.
Ovi čudesni stihovi
deo su Božijeg dara,
koji su nama darovani
kroz jednog Božidara.
Salsu srca i ljubavi
od plemena Glogovac,
veliki čovek i Srbin,
Trebinjac i Hercegovac.
Mnogo je lijepo pisao,
punog je dobro rekao,
kroz svoje pjesme i riječi
duši je blago stekao.
Sada polazi pred Boga
i svako bi od nas treb’o
da mu molitvom i svećom
ovjeri pasoš za nebo.

Nakon komemoracije u kapeli “Sveti Kozma i Damjan” koja se nalazi pored beogradskog Urgentnog centra održano je opelo koje su služili sveštenici Milovan Glogovac, Zoran Kerezović i njegov paroh otac Rajko.

Na stotine ljudi došlo je da isprati voljenog pjesnika na njegovom posljednjem putovanju, među njima bivši potpredsjednik Republike Srpske Emil Vlajki, predsjednik Odbora za dijasporu i Srbe u Regionu Miodrag Linta, dr Dragan Vukanić, predsjednicci i članovi svih hercegovačkih udruženja u Srbiji, guslari, pjesnici, oficiri…

Tekst i fotografije: Trifko Ćorović

Preuzeto sa: Slobodna Hercegovina

 

Komentari
  • Avatar

    Dragi Bozidare, kako sam te iz miloste zvali Alka Pone.
    Misiju, koju smo zapoceli sa tobom nastavljamo. Nema Stajanja!
    “PTICE UMIRU PEVAJUCI .” A TI NIKADA!!
    Neka ti je vecna slava i hvala, za sve sto si ucinio za Koleke i neka ti Bog dusu prosti.

    Saborci, iz najplemenitijeg drustva “KOLEVKA JE NAJVECE PROSTRANSTVO”.
    Tvoji, Prof. dr Mica Zivoinovic, Dr Bratislav Milovanovic Braca i Lakic Stanko Laki

    nedelja, 27. oktobar 2019.
  • Avatar

    Dragi Bozidare, kako sam te iz miloste zvali Alka Pone.
    Misiju, koju smo zapoceli zajedno sa tobom, nastavljamo. Nema Stajanja!
    “PTICE UMIRU PEVAJUCI .” A TI NIKADA!!
    Neka ti je vecna slava i hvala, za sve sto si ucinio za Koleke i neka ti Bog dusu prosti.

    Saborci, iz najplemenitijeg drustva “KOLEVKA JE NAJVECE PROSTRANSTVO”.
    Tvoji, Prof. dr Mica Zivoinovic, Dr Bratislav Milovanovic Braca i Lakic Stanko Laki

    nedelja, 27. oktobar 2019.

Napišite komentar