Predstavnici krajiških udruženja iz Srbije u posjeti sunarodnicima u Federaciji BiH

 

SVE MANJE LJUDI I FINANSIJSKE PODRŠKE


Povodom održavanja 37 . Grmečkih igara, na poziv organizatora, put Bosanske Krajine uputili su se i predstavnici krajiških udruženja iz Beograda, Barajeva i Žitišta, kako bi, osim prisustvovanja ovoj manifestaciji, posjetili i Srbe pod Grmečom i sagledali u kavim uslovima trenutno žive. Delegacija koju je predvodio Dragan Divjak, predsjednik udruženja Srba iz opština Bosanske Krajine u Federaciji BiH, a koju su činili i predsjednik udruženja „Novo ognjište“ iz Barajeva Jovo Dobrijević i predsjednik Zavičajnog udruženja „Podgrmeč“ Duško Kočalka, tokom dvodnevnog boravka, razgovarali su i sa načelnicima opština Unsko-sanskog i Livanjskog kantona i predstavnicima konzulararne kancelarije u Drvaru.

 Sa predstavnicima krajiških udruženja išao je i novinar Srpskog kola, a uobičajena maršruta i ovog puta krenula je od plave lokomotive ispred zgrade nekadašnje Glavne željezničke stanice u Beogradu. Put je nastavljen do graničnog prelaza Batrovci-Bajakovo, zatim preko Šamca, novog dijela autoputa kroz Republiku Srpsku do Prijedora, prvog mjesta zaustavljanja.

 

 SA HLJEBOM I SOLJU PRED UČESNIKE MARŠA


Po dolasku u ovaj grad dočekao nas je Dujo Milanko, direktor Preduzeća za komunalne usluge Prijedor, riječima dobrodošlice.

Dragan Divjak, Duško Kočalka, Jovo Dobrijević, Dujo Milanko, Rajko Kukolj, Dušan Milošević i vozač Borivoje Kaplar

Milanko nema baš optimističan stav o opstanku srpskog naroda u selima Bosanske Krajine, naročito onima u Federaciji BiH, a istakao je da se dosta stanovništva ranije iseljavalo u gradove, a da danas mahom odlaze u zapadne zemlje. Nisu tu u pitanju samo Srbi, već i ostala dva konstitutivna naroda u BiH, Bošnjaci i Hrvati. Dok se vodi razgovor Dragan Divjak nabavlja hljeb za učesnike marša Hašani-Lušci Palanka, a potom krećemo prelijepim predjelima uz rijeku Sanu ka Lušci Palanci. Saznajemo da je ovdje granična opština Oštra Luka i da se mnogo Srba koji žive u Federaciji BiH prijavilo ovdje ili u nekom drugom mjestu u RS, tako da to predstavlja problem prilikom dobijanja određenih olakšica kada se konkuriše za neke projekte u drugom entitetu BiH.

Nemamo vremena ni da posjetimo predivni vodopad rijeke Blije, lijeve pritoke Sane, na devetom kilometru između Fajtovca i Gornjeg Kamengrada. Ovaj vodopad pod nazivom „Blijin skok“ visine 56 metara i širine oko deset metara, čuven po svojoj ljepoti, predstavlja važan turistički potencijal ovog kraja.

Biće prilike drugi put, jer žurimo ka učesnicima marša i susrećemo ih iznad same Lušci Palanke. Zajedno sa njima prelazimo posljednji od 15 pređenih kilometara, dovoljno da se uradi par fotografija, a i kasnije da čujemo neke zanimljivosti vezane za put kojim su prošli. Po okončanju predviđenog program, „grupa mala, ali odabrana“ upućuje se ka Stanića brdu gdje bi trebalo da prisustvuje kosidbi na ovom značajnom mjestu.

Učesnici marša Hašani-Lušci Palanka nekoliko stotina metara pred ciljem

DALJE NEĆE MOĆI


Kod obnovljene crkve skrećemo ka Jelašinovcima i sa asfaltnog prelazimo na makadamski put koji vodi ispod Grmeča prateći Palanačko polje.

Istina dobro poravnat, ali na temparaturi od preko 30 stepeni pun prašine. Mještani u kasnijim pričama kažu da se dobro održava i ljeti i zimi, a očito da na bolje nisu ni navikli, osim na par dijelova asfalta u pojedinim selima. Očito još jedan primjer kako se ulagalo u ovaj partizanski kraj nakon rata, a možda najbolji primjer predstavlja i ukidanje opštine Lušci Palanka davne 1962. godine.

Opustošeni centar Lušci Palanke

Nekada opštinsko mjesto sa preko 11 hiljada stanovnika, danas ima jedva tri stotine sa okolnim selima. Ne treba govoriti da je većina od njih srpske nacionalnosti i da su podnijeli velike žrtve u Drugom svjetskom ratu. Očito neki drugi su bili domišljatiji, dok su se pojedini srpski rukovodioci zadovoljavali ličnim ili partijskim interesom. Ova priča gotovo da je istovjetna i u Drvaru, Petrovcu, Grahovu, Glamoču, Livnu….

Dok pričamo o tome, stižemo do Jelašinovaca i krećući se prema Stanić brdu, kombi koji nas je prevozio nije mogao dalje. Velike rupe na putu, doveli su do toga da je vođa puta Dragan Divjak odlučio da se iz bezbjednosnih razloga vratimo ka Palanci. Zaustavljamo se u porti Crkve Svetog Jovana Krstitelja u Jelašinovcima, koja je u proteklim ratovima tri puta rušena i isto toliko puta obnavljanja. Posljednji put septembra 2006. godine kada je ovaj hram osveštao tadašnji episkop bihaćko-petrovački Hrizostom (Jević), danas mitropolit dabrobosanski rođen u ovim krajevima. Crkva u selu Jelašinovci je najstariji pravoslavni objekat na području sanske opštine, a izgrađena je 1869. godine.

U porti crkve 2016. godine, sagrađena je i crkvena sala čiji je donator Jovo Dobrijević, mještanin ovog sela, za, kako je naglasio na pisanoj tabli, zdravlje svoje i zdravlje svoje porodice. Zanimljivo da je u našoj ekspediciji bio čovjek sa istim imenom i prezimenom kao ovaj dobrotvor, ali njegovo porijeklo je iz obližnjeg sela Dabar.

Jovo Dobrijević ispred crkvene sale u Jelašinovcima

NAJBLIŽA PRODAVNICA DEVET KILOMETARA


Po povratku, istim putem stižemo do Kukolj sokaka. Tu je rođen jedan od naših saputnika Rajko Kukolj. Dalekih 70-ih godina on je napustio svoje selo i novu sreću potražio u Banatu. Priča nam da nije bilo lako donijeti odluku da zajedno sa roditeljima napusti Podgrmeč, ali kako kaže „moralo se“, nije se od čega imalo živjeti. Njegova kuća je bila posljednja u ovom sokaku, a poželio je da se fotografiše ispod planinskih visova Velike i Male Bobije. Nekada su tu bila u funkciji šumska preduzeća, a danas ovdje više niko ne radi.

Rajko Kukolj u svom sokaku

Niko ne radi, ali ljudi žive. Na početku sokaka njegov rođak Jovica, sada penzioner, sa suprugom  Marom Kukolj. Iskoristili smo priliku da obiđemo njihovo imanje i  čujemo od Mare, pošto je Jovica sa sinom koji je došao da ih posjeti otišao na kosidbu na Stanića brdo, kako se živi ovdje. Mara domaćinski iznosi kafu i rakiju i priča nam da nije lako. Da tjera muža da idu kod sina u Prijedor, ali on ne želi da napusti svoju očevinu. Uradio je to samo kad je morao 1995. godine.

Mara Kukolj na ulazu obnovljene kuće

„Morali smo napustiti svoju kuću i otići u prihvatni centar u Kozarcu, a kasnije u Kozarušu. Vratili smo se suprug i ja 2001. godine, jedan sin je ostao u Prijedoru, dok drugi radi u Beogradu. Kćerka takođe živi u Prijedoru. Najveći problem je što nema naroda, pogotovo zimi. Neohodna nam je poljoprivredna mehanizacija jer to jedino ovdje može da se radi. Nažalost, mi smo u godinama, a mladih je sve manje i rijetko ko najavljuje povratak. Mada treba reći da nam je sin mnogo pomogao da obnovimo ovu kuću da možemo normalno da živimo u njoj. Najbliža prodavanica nam je u Lušci Palanci, a od naše kuće do tamo ima devet kilometara“, slikovito objašnjava Mara, napominjući kako je ovdje teško doći do najosnovnijih namirnica, zato ona uzgaja živinu, svinje, brašno kupuje na veliko kako bi sama mogla ispeći hljeb.

Privodimo kraju prijatno druženje sa Marom, zahvaljujemo se na gostoprimstvu i vraćamo se nazad. Prolazimo obodom polja kroz Bojište, iz koga avetinjski izranja porušena zgrada osnovne škole. Na kraju ili početku Lužačkog polja su Praštala. Tu ćemo i zanoćiti kod dobrih domaćina Dušana Duje Topića i njegove supruge Zore. Prije toga vraćamo se u Lušci Palanku, gdje prisustvujemo književnoj večeri i programu KUD „Kozara“.

 

SVAKIM DANOM NAS JE SVE MANJE


Ljudi ispod Grmeča su iskreni, radni, gostoljubivi, a u sve navedeno mogli smo se uvjeriti kod već pomenutih Duje i Zore Topić. Dujo je završio školu u Beogradu, Zora medicinsku u Bihaću. Vratili se u rodni kraj, zaposlili i uživali u plodovima svoga rada. Zatim je došla 1995. godina. Izbjeglištvo, pa povratak u razrušeni dom. Opet je podgrmečlija zasukao rukave, krenuo sa spaljenog ognjišta i dotjerao do nečeg s čim može da se ponosi. O svemu tome Duja nam priča po dolasku u njihov dom.

Dušan Dujo Topić sa suprugom Zorom

„Mi smo se iz izbjeglišta u Prijedoru vratili 1999. godine. Krenuli s obnovom kuće, u komšiluku zatekli nimalo raspoložene Bošnjake iz Kozarca. Radili smo mnogo, podigli kredite, kupili 12 krava, poljoprivredne mašine, prodavali mlijeko, podizali kuću. Na početku je sve išlo kako treba, redovno smo dobijali 2-3 hiljade KM mjesečno samo od prodaje mlijeka. Počelo je odjednom da se kasni sa novcem od mlijeka, morali smo prodati krave. Danas imamo samo jednu, a kako nas zdravlje sve manje služi i nju ćemo morati da prodamo. Imamo penzije, ali od njih je teško živjeti. Vidjećemo šta nosi život. Nemamo ovdje ljekara, a imali smo nekad dva i stomatologa plus“, priča nam Dujo, i sa sjetom govori da je u samo nekoliko posljednjih dana umrlo četvoro ljudi.

Porodično imenje Topića sa obnovljenom kućom, pomoćnim objektima i poljoprivrednom mehanizacijom

Zora je po dolasku pokušala da se zaposli na nekadašnje radno mjesto medicinske sestre, ali rečeno joj je otvoreno da to nikada neće moći.

„Danas ne radi ni ambulanta, ni veterinarska stanica, ni policijska stanica. Zgrade u kojima su se nalazile nekad uspješne firme propadaju i što je najgore zatvorena je i škola“, nabraja Dujo Đaković sve kroz šta je prošao u proteklih 20 godina. Izlaza ne vidi, a ne ide mu se odavde. Strastveni je lovac i sada ima četiri psa, najstariji je član lovačkog društva, prosto čovjek prirode i poznavalac svakog dijela Grmeča. Da još jednom napomenemo i sjajan domaćin.

Zdravstvena stanica, nekada su radila dva ljekara, stomatolog, danas zaključana

Ujutro odlazimo od Duje i Zore ispraćeni bogatim doručkom, ali i pozvani da i naredni put opet budemo njihovi gosti. Nas očekuje obilazak spomen parka „Korčanica“, o čemu ćemo više pisati u narednom tekstu, kao i o susretu udruženja Krajišnika sa načelnicima srpskih opština u Federaciji.

Tekst i fotografije: Željko ĐEKIĆ

Nema komentara

Napišite komentar