Promocija 52 priče o Gračacu i Lici, autora Željka Drobca – Buvca

„Pokušao sam kroz ove priče da dočaram jedno podneblje, prirodnu inteligenciju, mentalnu i fizičku snagu i vedar duh ljudi sa tih prostora. U stvari, sve je krenulo objavom prve, pa druge… i tako redom, priča na društvenim mrežama. Zahvaljujući entuzijazmu mojih prijatelja, one su ukoričene u jednu knjigu i predstavljene čitaocima. Ne mogu reći da me to ne čini ponosnim jer na promociji su uglavnom bili ljudi koji poznaju taj mentalitet i iz tog su kraja. Mada su mi, moram priznati, za razliku od komplimenata mojih zemljaka bliskih toj tematici, draži bili komplimenti mojih prijatelja iz Beograda i Srbije. Shvatio sam da „Gračačke priče“ prevazilaze okvire lokalne sredine“, rekao je za „Srpsko kolo“, neposredno nakon promocije, Željko Drobac, poznatiji svojim prijateljima u Lici po nadimku Buvac, odnosno Žegan, kako ga ovdje u Beogradu sada zovu.

Odavno sala klub restorana „Tesla“ nije bila punija, mada su ovdje promocije održavali najpoznatiji krajiški književnici i ne samo oni. Prijatna domaćinska atmosfera, prožeta ličkim humorom, akustičnim gitarama i umjesnim upadicama, dobrim gostima i ništa manje, lošijim domaćinom.

Poznato nam je da događaji iz prošlosti, ma kakvi oni bili, dobri, loši, slavni, manje slavni, prosto izblijede. Zaborave se, ako ih neko ne zabilježi i zapiše. Zato ova knjiga, brošura ili kako kod je nazvali, možda najprimjerenije, „Gračačke priče“, svjedoči o jednom vremenskom razdoblju od sedamdesetih do devedesetih godina.

Željko Drobac Buvac, Žegan kako ga sad oslovljavaju neki ovdje u Beogradu, drznuo se da napiše ove 52 priče i da se predstavi javnosti. Reakcija je bilo i dobrih i loših, srećom po autora, bar po komentarima na fejsbuku, a i u kasnijim međusobnim pričama, mnogo više ovih prvih. To ga je ohrabrilo, da ih, kako reče „ukoriči“, da organizuje njihovu promociju i da pozove svoje prijatelje, književne stvaraoce iz Gračaca da se i oni ove večeri predstave svojim pjesmama i pričama. Uspjeli su u tome…

Na početku promocije čuli smo Suzanu Agbabu Sošić. Gračanka, koja sada živi i radi u Bijelom Polju, govorila je stihove svoje pjesme „Nemoj me svrstavati“. Pjesmu je posvetila Gračacu, napisala od srca, recitovala iz duše, i za to bila nagrađena velikim aplauzom.

Autor je na promociju pozvao i Branislavu Jovančević Stanisavljev. Rođena u Dojićima, selu nadomak Gračaca, nakon egzodusa živjela je u Zrenjaninu, sada u Beogradu. Dugi niz godina piše pjesme, učestvuje na pjesničkim susretima, član je udruženja „Poeta Dunavski cvet“. Prvi put među „svojima“, pokazala je ono što umije i zna. Vrlo uspješno…

Naredna gošća Željka Cvjetković Panjević došla je iz Subotice. Nju je, zajedno sa porodicom, „Oluja“ tamo odnijela. Svojim stihovima podsjetila nas je na jedan lički potočić Krivak, čija obala gotovo zapljuskuje njen nekadašnji dom. Znala se tu davnih godina i Lopareva organizovati, poznati gračački pastirski sajam. Njeno selo se zove Štikada, a zanimljivo da je tu rođen i autor knjige, ali prema predanju i Nikola Tesla se rodio u ovom selu, tačnije u porti Crkve Svetih apostola Petra i Pavla, a potom sa roditeljima nastavio put ka Smiljanu, gdje je kršten.

Kažu da je već pomenutog Nikolu Teslu majka Georgina, koju su zvali Đuka, rođena u svešteničkoj porodici Mandić, u Tomingaju selu iznad Gračaca, zadojila srpskim pjesmama vezanim za Kosovo i Metohiju. Baš sa tog prostora stigla je Radica Biljić, govoreći stihove svoje pjesme iz zbirke „Vrata tišine“.

Boška Jovančevića, prijeratnog vrsnog pravnika, dugogodišnjeg funkcionera u Skupštini opštine Gračac, sa trenutnim utočištem u Novom Sadu, Gračani su imali prilike da vide u jednom sasvim drugom svijetlu. Kao pisca dvije knjige pjesama i kao nekoga ko ih je na sebi svojstven način predstavio prisutnima. Na obostrano zadovoljstvo…

Publici se predstavio i jedan od junaka “Gračačkih priča”. Neku godinu stariji od autora knjige, u mnogim pričama zbog nestašluka u mladosti, predstavljen samo inicijalima, kasnije frontmen grupe „Pauk“, pokazao je ono što najbolje umije i zna. Da svira i pjeva uz pratnju kolege Milenka Baljka. Željko Milaković je započeo pjesmu „Djevojko u anđela pretvori mene“, a prihvatila je gotovo čitava sala.

Da jedino Željko Drobac ne piše dobre priče, uvjerila nas je svojim nastupom Silvana Cica Tintor. Najmlađa od svih gostiju, svojom pričom o Gračacu, mjestu gdje je rođena i odrasla, izmamila je gromoglasan aplauz. Najavila je da bismo uskoro mogli prisustvovati novoj promociji, ovaj put njene knjige koja je u završnoj fazi pripreme.

Na kraju, došlo je vrijeme da čujemo i autora knjige. Zahvalio se svim prisutnim, posebno učesnicima programa. Rekao je da mu je bio cilj da njih bude što više na sceni, kako bi za njega ostalo što manje vremena. Vidljivo je bilo da ima tremu, ma koliko god to htio da sakrije.

Pročitao je svoju 52 priču. Posljednju u ovoj knjizi, pisanu na specifičan način, samo njemu svojstven. U nekoliko navrata prekidan aplauzom, a neuobičajeno književnim promocijama, po završetku svog izlaganja morao je da izađe na bis.

Pomalo čudno, kao i zaključak u predgovoru da su u knjizi samo opisani događaji, kako je on rekao: „za koje je čuo, a na nekima i bio prisutan“.

„Priče nisu izmišljene, moguće je samo da neke nisu provjerene“, zaključio je Željko Drobac, žureći, da uz pomoć njegove PR Sofije Nićiforović, svim zainteresovanim potpiše posvetu na svojoj prvoj knjizi.

Po završetku ceremonijalnog dijela programa, sve prisutne u ime kluba „Tesla“ pozdravio je Rajko Kesić, poželivši autoru da nastavi da piše priče, a gostima dobru zabavu uz muzički program Dragana Nikića.

Tekst: Željko ĐEKIĆ

Foto: Dušan ĐEKIĆ

Nema komentara

Napišite komentar