Promovisan Zbornik radova br.15 „Građanski rat u Hrvatskoj 1991-1995.“

 

OSNIVANJEM VOJNE KRAJINE POČINJE
NETRPELJIVOST HRVATA PREMA SRBIMA


U znak sjećanja na žrtve, povodom 24. godišnjice progona Srba iz Hrvatske, Udruženje Srba iz Hrvatske i Srpsko kulturno društvo „Zora“ Knin – Beograd, organizovali su promociju Zbornika radova br. 15 “Građanski rat u Hrvatskoj 1991–1995. godine”. Na ovom skupu, održanom 31. jula, u Beogradu, u Kući Đure Jakšića, govorili su Milojko Budimir, generalni sekretar Udruženja Srba iz Hrvatske, dr Sofija Božić iz Instituta za noviju istoriju Srbije, dr Milan Koljanin iz Instituta za savremenu istoriju i dr Kosta Novaković, nekadašnji pomoćnik komandanta Srpske vojske Krajine.

Moderator Danko Perić podsjetio je, da se svake godine, pred obilježavanje masovnog progona Srba iz Hrvatske, avgusta mjeseca 1995. godine, održava promocija novog zbornika radova, vezanih za građanski rat u Hrvatskoj, pa tako i ovog 15-og po redu. Pozdravio je prisutne uvodničare i posjetioce, a prije nego što je zvanično počeo ovaj skup, zamolio je da minutom ćutanja odaju počast žrtvama stradalim u „Oluji“.

Generalni sekretar Udruženja Srba iz Hrvatske Milojko Budimir, u svom izlaganju, istakao je da je davne 2005. godine, tadašnji predsjednik ovog udruženja, prof. dr Mihajlo Vučinić, organizovao jedan okrugli sto, nakon čega je objavljena i prva knjiga pod nazivom „Građanski rat u Hrvatskoj“.

„Od tada je izašlo ukupno 15 zbornika, uz podršku Komesarijata za izbjeglice i migracije Republike Srbije. Osim ovih 15, u istoj ediciji, objavljena su još tri zbornika, sa ukupno više od četiri hiljade strana, u kojima smo progovorili o onome što se desilo Srbima na prostorima avnojevske Hrvatske, od njenih samih početaka. U ovom, kao i u svim dosadašnjim zbornicima, donosimo nove sadržaje, svjedočenja i dokumente, vezane za ovu tematiku i smatram da uspjevamo u tome, zahvaljujući sjajnim saradnicima sa raznih instituta, doktorima nauka i drugim ljudima upućenim u suštinu ovog problema, među kojima su i učesnici ovih događaja, kao što je to na primjer i jedan od večarašnjih govornika, dr Kosta Novaković“, istakao je Budimir, naglašavajući da svi oni to rade na volonterskoj osnovi na čemu im posebno zahvaljuje.

DR SOFIJA BOŽIĆ: SRPSKO PRISUSTVO U HRVATSKOJ JE OD KRAJA 20. VIJEKA NEPOVRATNO MINIMIZOVANO


Dr Sofija Božić, na početku svog izlaganja, iznijela je presjek stanja srpskog naroda od njegovih krajnjih tačaka prostiranja: Sent Andreje na sjeveru, Trsta na zapadu, do Hilandara na istoku, posebno naglašavajući njegov život u Slavoniji, Hrvatskoj i Dalmaciji, odnosno prostoru koji danas zauzima Republika Hrvatska.

Po riječima dr Božić, prisustvo Srba na područijma današnje Hrvatske vezuje se za epohu srednjeg vijeka, i to za kraj perioda seobe naroda, kada su Srbi, premještajući se, dospjeli sve do obale Jadranskog mora, gdje su formirali svoje prve političke tvorevine, istočno od rijeke Cetine. Zatim je govorila o statusu Srba, od početka prodora Turaka na Balkan, od 15. vijeka, kada je stanovništvo masovno počelo da se povlači prema sjeveru i zapadu. Tada je zapad shvatio da Srbima treba dati ulogu čuvara hrišćanstva odobravajaući im određene privilegije. Sve je to, po njenim riječima, krenulo formiranjem senjske, bihaćke, ogulinske, hrastovičke, križevačke, koprivničke i ivanićke kapetanije, krajem 15 vijeka, čime su zapravo i postavljeni temelji Vojne krajine, a završilo njenim ukidanjem, u drugoj polovini 19. vijeka.

„Tip Krajišnika, ratnika, neustrašivog junaka, u kolektivnoj svijesti je tada počeo da oličava krajiške Srbe i njihov identitet koji se izgrađivao uz pomoć mača i sablje. Krajišnici nisu bili samo ratnici, pridavali su oni i veliki značaj poljoprivrednoj proizvodnji, a u vojnu službu stupali su samo kako bi sačuvali svoje privilegije. To ih je dovelo u sukob sa hrvatskim velikašima i otvorilo epohu otpora pokušaja podređivanja njima. Krajišnici su bili podređeni samom vladaru i bili izuzeti iz nadležnosti hrvatskih velikaša, što im nikako nije bilo po volji. Srbi su bili slobodni seljaci s pravom uživanja seljačkih posjeda, bez plaćanja dažbina i državnih poreza“, istakla je dr Sofija Božić, navodeći da se ta borba Krajišnika ogledala i u očuvanju nacionalnog identiteta.

Odnos Hrvata prema Srbima nije se gotovo nikada promjenio i uvijek je postojao jedan vid netrpeljivosti koji traje do današnjih dana. Tako je bilo i u 18. i 19. vijeku. Početkom 20. vijeka je, po riječima dr Božić, taj talas malo splasnuo jer su Hrvati shvatili da i jedne i druge iskorišćava Austrougarska monarhija. Nažalost, ne zadugo, jer se zna kakve su zločine nad Srbima Hrvati učinili u Prvom svjetskom ratu, kao pripadnici vojnih snaga dvojne monarhije i to na teritoriji države Srbije.

Srbi iz današnje Hrvatske su sa oduševljenjem prihvatili trojnu kraljevinu Jugoslaviju i zalagali se za centralnu i unitarnu vlast, nastavila je dr Božić, ali ta država nije prema srpskoj zajednici učinila gotovo ništa.

„Mada su Srbi vjerovali u Jugoslaviju, državni vrh, na čelu sa knezom Pavlom, pogoršao je njihov status, jer je pod pritiskom Hrvata , u namjeri da sačuva državu, odobrio stvaranje Banovine Hrvatske. To je dovelo do novog pogoršanja stanja Srba u tim dijelovima Jugoslavije, što se i te kako osjetilo početkom Drugog svjetskog rata. Učinjen je genocid u NDH, hrvatski interesi su prevagnuli i u avnojevskoj Jugoslaviji, a najzad, sve se završilo građanskim ratom i zločinačkim operacijama „Bljesak“ i „Oluja“, krajem 90-ih godina prošlog vijeka. Svi ti faktori uticali su na to da se srpsko prisustvo u Hrvatskoj konačno, i po svemu sudeći, nepovratno, minimizuje“, zaključila je, svoj govor, dr Sofija Božić.

DR MILAN KOLJANIN: NDH JE DONIJELA ZAKON O KONCENTRACIONIM LOGORIMA, ŠTO ČAK NI NACISTIČKA NJEMAČKA NIJE IMALA


Jedan od priloga koji je najviše privukao pažnju u 15. Zborniku je „Represivno zakonodavstvo NDH“, autora dr Milana Koljanina, višeg naučnog savjetnika Instituta za savremenu istoriju Beograd. Koljanin smatra, da je u Hrvatskoj za vrijeme rata devedesetih godina, u mnogo čemu, prekopirana politika koja se vodila za vrijeme Drugog svjetskog rata u Nezavisnoj državi Hrvatskoj /NDH/.

Suština Koljaninovog priloga u Zborniku i govora na promociji, ipak se odnosila na zakonodavstvo u NDH gdje je, po njemu, glavni razlog ustaškog režima bio da normativno reguliše ostvarivanje svojih političkih ciljeva i da zakonski sankcioniše masovnu represiju koja je bila osnovno sredstvo za ostvarivanje tih ciljeva. Represija je bila usmjerena protiv nepoželjnih nacionalno-vjerskih i „rasnih“ grupa, a ustaška država je nastojala i zakonski da je sankcioniše. Naveo je, da je zakonodavstvo NDH bilo represivno i da je ta tvorevina bila usmjerena na uništenje Srba, koji su tada činili jednu trećinu stanovništva NDH.

Po mišljenju Milana Koljanina, na polju krivično-pravne i sudske oblasti, najznačajniji akt je bila Zakonska odredba za odbranu naroda i države od 17. aprila 1941. godine, kojom je praktično uvedeno vanredno stanje u NDH. Jednom rastegljivom i uopštenom formulacijom (“….Ko bilo na koji način povrijedi ili je povrijedio čast i životne interese hrvatskog naroda ili bilo na koji način ugrozi opstanak NDH ili državne vlasti, pa makar djelo ostalo samo u pokušaju….“), za zločin veleizdaje retroaktivno je mogao da bude optužen i osuđen na smrtnu kaznu praktično svako. Za sprovođenje ovog zakona predviđeno je osnivanje izvanrednih narodnih sudova koji će suditi po pravilima prekog suda. Svakako, nije slučajno što su sudovi imenovani upravo u krajevima koji su preteženo ili velikoj mjeri bili naseljeni srpskim stanovništvom (Karlovac, Banja Luka, Tuzla). Mada su se i bez ovakvih sudova, Srbi u NDH već našli na udaru sistemskog uništenja, najčešće bez ikakvog, pa i ovakvog suda.

Koljanin je istakao da je u ustaškoj Hrvatskoj postojao zakon o logorima (Zakonska odredba o upućivanju nepoćudnih osoba na prisilni boravak u sabirne i radne logore, donjet 25. novembra 1941. i objavljen dan kasnije u Narodnim novinama), koji je obuhvatao masovno interniranje Srba i drugih nepoželjnih građana – Jevreja, Roma i politički nepodobnih lica, što čak ni nacistička Njemačka nije imala.

„Jasenovac nije bio radni logor, kako kažu hrvatski revizionisti, nego logor smrti i uništenja, što mu je bila osnovna namjena, dok je rad zatočenika u stvari bio način uništavanja zarobljenika“, rekao je Koljanin, dodajući da je navedeni zakon kasnije revidiran i da su ostali samo sabirni logori, što je bio hrvatski prijevod termina koncentracioni logori.

Na kraju, Koljanin je istakao da je osnovni cilj represivnog zakonodavstva NDH bilo stvaranje etnički homogenog „hrvatskog životnog prostora“ i „čiste hrvatske nacije“, a užasni rezultati takvih zakona i politike su pokazali da je ona u velikoj mjeri uspjela u tome.

 

DR KOSTA NOVAKOVIĆ: DECIDNO TVRDIM DA SE U GRANICAMA NEKADAŠNJE SR HRVATSKE VODIO GRAĐANSKI RAT


Kosta Novaković, nekadašnji pomoćnik komandanta Srpske vojske Krajine, rekao je da je u Hrvatskoj bio građanski rat, navodeći da se dokazi za to mogu naći u raznim činjenicama, kao što je, da u vrijeme početka ratnih sukoba u Hrvatskoj, odnosno bivšoj SFRJ, Hrvatska nije bila član međunarodne zajednice.

Novaković tvrdi da o tome svjedoči izjava tadašnjeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana da “rata ne bi bilo, da Hrvatska nije željela, jer je to bio jedini način stvaranja nezavisne države Hrvatske“. Međutim, u stvarnosti se radi o nasilnoj secesiji ove republike iz sastava jugoslovenske federacije (SFRJ), navodi dr Novaković.

Novaković je takođe rekao da se nakon priznanja Hrvatske u UN, ne može govoriti o agresiji JNA, koje tada tu nije ni bilo, već samo Srba rođenih u Krajini.

“U avnojevskim granicama Hrvatske nisu postojale neke strane trupe, samo Hrvatska vojska i Srpska vojska Krajine“, tvrdi Novaković, potkrepljujući to Sporazumom o prekidu neprijateljstava sa uspostavom linije razgraničenja sukobljenih strana, potpisanog 30. marta 1994. godine, u Ambasadi Rusije u Zagrebu.

„Sporazum su potpisali admiral Dušan Rakić, ministar odbrane RSK i Hrvoje Šarinić, savjetnik za nacionalnu bezbjednost predsjednika RH, a supotpisnici su, ispred međunarodne zajednice bili ambasadori Kai Aide i Gerd Arens, zamjenici međunarodnih posrednika Stoltenberga i Ovena. Ovim sporazumom, RSK je dobila određeni vid državnosti – liniju razgraničenja, mjesta prelaza ove linije, priznanje ravnopravne strane u sukobu“, smatra dr Novaković, nabrajajući još niz razloga zbog čega je ovaj rat bio građanski.

„Ratni sukob u Hrvatskoj 1991-1995. godine, bio je isključivo građanski rat. Međutim, ako u Hrvatskoj toliko insistiraju na međunarodnom sukobu onda moraju prihvatiti činjenicu da je RSK bila stvarna država i da je to onda bio oružani sukob između dvije susjedne države. S jedne strane, Republike Hrvatske sa hrvatskom vojskom i RSK sa Srpskom vojskom Krajine, u periodu od januara 1993. godine do avgusta 1995. godine“, zaključio je dr Kosta Novaković.

Na kraju ove promocije, zbog značaja tema i iznesenih priloga, u 15-om po redu Zborniku radova „Građanski rat u Hrvatskoj (1991-1995.)“, dogovoreno je da se na jesen održi još jedan ovakav skup kako bi se što većem auditorijumu predstavio njegov sadržaj.

Tekst i fotografije: Željko ĐEKIĆ

Nema komentara

Napišite komentar