Promovisana zbirka pripovjedaka „Legenda o v(j)etrom vijanima“ Anđelka Anušića

Priče o životu koji nije prošao

Promocija  zbirke pripovijedaka “Legenda o v(j)etrom vijanima”, autora Anđelka Anušića održana je  na Beogradskom sajmu 24. oktobra na štandu Republike Srpske kao izdanje Udruženja književnika Republike Srpske iz Banjaluke.

O zbirki koju  čine priče o izgonu, bezdomstvu, skućavanju u izbeglištvu, navikanju i svojevrsnoj kulturološkoj asimilaciji, osim  autora, govorila je i književnica Ljiljana Dugalić.

„Ovo su  prevashodno  priče o povratku, o vraćanju u zemlju svojih otaca, i nalaženju gorem od gubljenja, kako kaže knjiga Prorokova.  Jer, tamo gdje se prognanik vratio – ništa više nije kao što je nekada bilo. Osim što je sve u prostoru poharano, porušeno, duhovno oskrnavljeno – zbog delovanja sila greha, ni duh toga prostora nije više onaj isti. Ali, ni povratnik u duhu svome nije onaj isti. To je neki drugi čovjek koga su naružili, prevarili, oblatili lažima, pokazali kao najveće bijelosvjetsko zlo i obezljudili ga,  pa ga potom izgnali, a  pljački i  ognju predali njegov dom, dom  njegovih predaka. I duh toga čovjeka sad je razbaštinjen, utuljen, žalostan, pometen“, objasnio je autor o kakvoj se knjizi radi.

„Kao ni u vodu, ni u isti prostor ne može se ugaziti dva puta, kao što ni oštećeni čovjek – a to je svaki izgnani čovjek – u duhu svome nije onaj isti koga su protjerali, pa se posle  vratio na svoje ognjište koje je sakralno, koje je nekada bilo sakralno. Sve se bespovratno izmjenilo. To je tamo neki drugi prostor, obezbožen,  a i onaj čovjek je neki drugi čovjek. I nikad više neće biti isti. On je ostao bez svoje psihologije, i sada mora da stvara drugu, navlači je na sebe, kao prepranu  rubinu,  njegov emotivni svijet je raskućen, ni ciglice na ciglici nema više.  Mehanika njegove fiziologije pretrpjela je potres, poremećaj i biblijski obrazac njegove svakodnevice, kao oblik male vječnosti oskrnavljen je i trebaće ga vaspostaviti u duhu otaca njegovih. Zato se paradoksalnim doima, ali je istinito, da je uvijek lakše nestati, biti zaboravljen , nego dokazati svoj povratak, svoju nađenost, svoje  povraćeno, obnovljeno prisustvo, ma gdje, u bilo kom prostoru i vremenu, i bilo kojoj varijanti. I to  je tragedija svakog prognanika i povratnika“, rekao je Anušić didajući da su ovo priče „o životu koji nije prošao, o utuljenim, zaboravljenim  životima koji, uprkos svemu, i baš zato – nisu zaminuli. To su i priče o ljudima  zaglavljenim  u zupčanicima vremenske mašine  da bi ih književnost, kao i uvijek što ona čini, odrobila i duhovno oslobodila“.

„Ovo su priče  i o žigosanima i izopštenima koji su se ipak oteli i uzmakli ispred svog usuda, svojih tragača, svojih gonilaca. Ovo su, najzad, i priče o arhajskom snazi jezika koji čuva jedan izgnani narod, njegov milenijumski žižak, njegov duh, njegovu uspomenu na njega samog,  čuva jedan ispražnjen, pust prostor  koji, ipak, nije pust, jer ga je zasvagda naselio jezik koji se svojim božanskim žilicama drži za arhajsku kotvu zemlje“, zaključio je Anušić.

Ljiljana Dugalić u svom obraćanju rekla je da se autor u knjizi bavi temom stradanja svoga naroda, savremenim događajima čijim smo tragičnim okolnostima, uzrocima i posledicama svi mi svjedoci.

„Pisac ove zbirke svim svojim bićem je zaronio u dramu naroda kome i sam pripada, riješen da ništa ne prećuti, kao što su generacije pre njega prećutkivale, pa svojim potomcima tako ostavili to krvavo breme da tragaju za izvorima zla u prošlosti i dođu do odgovora i iznesu ih pred buduća pokoljenja.  Da im se otkriju te nezacjeljene rane na nacionalnom tijelu, trajan biljeg i sad već sasvim sigurno memorisan u genima Srba, posebno Srba sa istočnih prostora Balkana. Jer ako i ovaj pogrom iz devedesetih minulog vijeka ostane prećutan, kao što je ostao prećutan sredinom vijeka, hoće li uopšte više biti ikoga ko će se vratiti. Odlazak, uči nas predanje, podrazumijeva i vraćanje. Vraćanje početku“, poručila je Dugalić dodajući da knjiga šalje poruku da se naše vijekovno „JA“ nije izgubilo  u tim pogibijama, seobama i kolonama.

„Ako pogledamo naslov zbirke i ovo tragično „J“ u zagradi i zamislimo se nad ovim ogradama kojima je utamničeno to slovo, vjerujem da se i čitav niz asocijacija iz toga javlja. Koji je to vjetar što svojom silom juri, vija i zavija za narodom koji pred njim, kroz istoriju, povija se i uzmiče, pribira i vraća. Vjetrom vijani i vetrom vijani, narod koji je promjenom mjesta boravka ojađene duše, osjećajući i porazno nepripadanje sredini u koju su ih sile zla nagnale, odriču se svog izvornog govora i to utamničeno „J“ u naslovu zbirke, simbol je i osjećanja iznevjerenih očekivanja u matici na istočnim stranama Balkana. Tuđa ruka svrab ne češe, tuđa muka uvjek manja“, uzdahom je završila svoje obraćanje književnica  Ljiljana Dugalić.

U okviru promocije predstavljena su i druga izdanja Udruženja književnika Republike Srpske, a to su roman „Kad će sreća pa se zarati“ Saše Kneževića, pjesme „Ruševine“ Slobodana Lepira i  pjesme „Drhtaji ispod pepela“ Sava Guslov Marčete.   O izdanjima je govorio i predsjednik Udruženja književnika RS Predrag Bjelošević koji je zbirku pripovjedaka Anđelka Anušića ocjenio  kao izvanrednu knjigu za koju očekuje da autor uskoro bude nagrađen, jer  je napravio fantastičan odabir priča koje govore o tragizmu naših ljudi u Hrvatskoj.

  Biografija:

Anđelko Anušić, pjesnik, pripovjedač, romanopisac, književni kritičar, rođen je 1953. godine u Gradini, Suva Međa, BiH. Objavio je 36 knjiga, a priredio je i dvije pjesničke antologije.  Zastupljen je u lektiri u Republici Srpskoj, deveti razred osnovne škole, antologijama i pregledima srpske savremene poezije i pripovjetke. Njegova poezija i proza prevođeni su na engleski, francuski, ruski, bugarski i makedonski jezik. Dobitnik je književnih nagrada “Pečat” varoši sremskokarlovačke, “Stražilovo”, nagrada “Sarajevskih dana poezije”, “Svetozar Ćorović”, nagrada Udruženja književnika Srpske, “Stanko Rakita”, “Rade Tomić”, Međunarodna nagrada “Šušnjar” za cjelokupno književno djelo, i nagrada “Gordana Todorović”, “Konstantinova vizija”, nagrada Fondacije “Petar Kočić”, “Mladen Oljača”, “Zlatna sova”, “Branko Ćopić”. Živi u Novom Sadu.

Novinar „Srpskog kola“

Vesna Pešić

 

 

Nema komentara

Napišite komentar