Proslavljen Petrovdan u selu Lužani pored Sanskog Mosta

Putem Lužana, sela porušenih uspomena, i ove godine zaputili su se iz svih krajeva davno odbegli meštani i njihovi potomci. I suze i smijeh prate svako Petrovdansko okupljanje. S jedne strane sreća zbog ponovnog susreta sa starim prijateljima, komšijama, rodbinom, sa kojima će, barem tog jednog dana u godini, popiti kafu “natenane”, prošetati korovom obraslim putevima detinjstva, a sa druge, zebnja i sjeta zbog toga što je sve to ipak samo senka života koji je u Lužanima bujao nekada. A kako prikriti podrhtavanje glasa i kap u uglu oka bolje, nego muzikom? I zaista, muzike ne manjka ni na jednom Petrovdanskom skupu. Veseleći se, pjevajući u zagrljaju starih znanaca, čovjek se nekako izgubi u kovitlacu tih navirućih emocija i gledajući mladež, koja pamti tek po koju sliku svoga sela, pre nego je porušeno, ili je uopšte ne pamti, nego gledajući njegove ruševine i slušajući priče zamišlja kako je izgledalo mjesto na brežuljku u kome bi možda živeli.

Dvodnevni Petrovdanski skup svi pridošli iskoriste da obiđu staro seosko groblje i poklone se precima. Uz strmu liticu do mjesta vječnog počivališta penju se i stari i mladi, namjerno izbjegavajući drugu stazu, mnogo pogodniju i lakšu, kao da, koračajući tim neprohodnim putem, pokazuju koliko im je stalo da stignu svako do svoje porodične grobnice. A kada stignu nema suza. Govori se o lijepim stvarima, o djelu života koji su proveli sa onima koji su na vrhu Lužanskog brda ostali zauvijek, o dogodovštinama, slavljima, svadbama… Sjete se svi pokojih batina koje su dobili prutom od svojih majki, ali ih sada ne bole, već miluju, sjete se mirisa sveže pogače i očevog strogog pogleda. Ostavivši tek pokoji cvijet na crni mermer, vraćaju se istom onom strmom stazom, da pokažu da se još uvijek mogu popeti, a svaki korak predstavlja obećanje da će ponovo doći.

Već na pola puta do šatre ponovo se čuje pjesma, ručak se postavlja, zveckaju tanjiri. Prije ručka neizostavni su pozdravna reč domaćina, Duje Milanka i blagoslov sveštenika Ilije Prole i Nevena Marinkovića. Ručak prolazi uz smijeh, šalu i dobro raspoloženje. Kao nekad. I tako do kasno u noć. Odigra se poneko kolo, bez kraja i početka, kao simbol jedinstva koje nije nestalo, čiji plamen sija od Lužana kraj Sanskog Mosta, preko Prijedora i Banja Luke, Beograda i Novog Sada, Ljubljane i Kralja, Beča i Pariza, do mnogih drugih gradova i sela širom planete. A kada se mjesec već visoko podigne i muzika utihne, slijede obećanja. Obećanja i zakletve da će slijedeće godine ponovo doći, da ovo nije poslednji put, da će se naći pod istom šatrom na istom mjestu dogodine za Petrovdan. Ratom rastavljeni prijatelji, rodbina i komšije zaklinju se, tu pred ruševinama svojih kuća, da će svoje selo posjetiti opet, da će uđi u oguljene zidove svojih soba, ponovo doći da vide mjesto gdje je nekad gorjela vatra, pogledati na zaraslo dvorište kojim su hodali bosi, okupati se u hladnoj vodi reke Sane na kojoj su naučili da plivaju tako da im ni okeanski valovi nisu teški za savladati i sjesti ispod drveta pod čijom su se krošnjom prvi put poljubili. I sa tom željom odlaze u bijeli svijet nadajući se da će dogodine biti bolje, da će ih dogodine biti više i da će dogodine ugledati Lužane kakvi su nekad bili..

Nema komentara

Napišite komentar