Sa Čakora poručeno premijeru Crne Gore: Čakor je viševjekovni posjed srpskog naroda

U organizaciji saveza udruženja Vasojevića i Limske doline, pod nazivom „Srpska narodna odbrana“, čiji je predsjednik istoričar Goran Kiković, a koje čine udruženje ratnih dobrovoljaca 1912-1918, njihovih potomaka i poštovalaca Berane, srpsko istorijsko-kulturno društvo „Nikola Vasojević“ –Berane i Udruženja srpskih književnika u otadžbini i rasejanju -Andrijevica, na Čakoru je u nedjelju 1.septembra 2019. Godine,održan peti po redu memorijal povodom stravične Iz tragične pogibije Branke Radeve Đukić, koju su na tom istorijskom prevoju 2. septembra 1975. godine svirepo ubila dvojica Šiptarskih zlikovaca sa Kosmeta. Dok je njen otac Rade jednog zlikovca ubio u sudnici drugi je pukim slučajem ostao živ jer se metak zaglavio u tetejcu.

U programu komemoracije učestvovali su: prof. dr Slavoljub Đukić, brat od strica pokojne Branke, i druga uža njena rodbina, te istoričar Goran Kiković, književnik Branislav Otašević, pjesnici: David Lalić, Branko Bato Krković, Radoslav Rade Petričević, Žarko Bojić ,mr Slobodan Čurović, Radojica Bulatović, Borislav Golubović, Mišo Kuburović, Nikola Nenezić koji su govorili svoje stihove. Jek sa guslarskih struna upriličili su narodni guslar Milenko Kalezić i mlađani guslar iz Vasojevića Siniša Petrić.

Prof. dr Slavoljub Đukić je u svojoj besjedi istakao sljedeće:

Svevišnji Bože, otvori i danas čakorska nebesa, a vi anđeli Božji što već petu deceniju čuvate Branku Radevu u Hristu, prenesite joj – da mi, poštovaoci njenog lika i djela dođosmo i ove godine kod njena mramora na Čakoru. Dođosmo da se poklonimo njenim sjenima, da elegično slovimo i Bogu se molimo za pokoj njene besmrtne duše, da se prisjetimo njenog svijetlog i plemenita lika, i da i ovog puta s prezirom osudimo šiptarsko divljaštvo koje oduze njen život u cvijetu njene mladosti.

Poštovani skupe, otvarajući ovaj peti zaredom Brankin memorijal, želim da vas pozdravim i da vam se u svoje ime i u ime bratstva Đukića iz Meteha – zahvalim što dođoste na ovo sveto Brankino mjesto. Posebnu zahvalnost s naše strane upućujemo organizatoru Čakorskog memorijala udruženjima u sastavu SRPSKE NARODNE ODBRANE VASOJEVIĆA I LIMSKE DOLINE, sa istoričarem i publicistom gospodinom Goranom Kikovićem na čelu i njegovim zamjenikom, književnikom i publicistom gospodinom Branislavom Branom Otaševićem.

Rodonačelnik ogranka bratstva Đukuća iz Meteha je Pavić Vladimirov Đukić, koji se sa svojom suprugom i sinom u kolijevci iz Cecuna kod Andrijevice doselio u Meteh krajem 18. vijeka. U novoj životnoj sredini Pavićevi potomci su imadoše mnogo teških iskušenja, među kojima je jedno slično ovom što se desilo sa Brankom. Bila je to Aleksandra Lečka Labudova (unuka Pavićeva) koju, dok je napajala svoje stado ovaca u Raduncima, pokuša obesčastiti izvjesni Ustref Kocjan, Arbanas. Ali, Lečka bijaše snažna Brđanka poput Branke, te uspje da se otrgne i sačuva djevojačku čast. Zbog tog nasrtaja, sledećeg dana Lečkin brat Miloš sačeka Ustrefaja i kamenom mu smrska glavu. A zatim je uslijedio lanac krvnih osveta sa gubicima na obje strane. Poslednje žrtve tih osveta bila su dvojica Đukića iz Meteha, Milovan Milićev i Mileta Đokov, koji iz Meteha dođoše u Streoc kod Peći, domogoše se kuće Kocijana i osvetiše Sava Labudova Đukića, a potom se privremeno skloniše u susedno selo Belo Polje kod odivića Cerovića. Međutim, odmah se organizovala potjera od strane Kocijana i drugih Šiptara iz Streoca, te pronađoše i likvidiraše Milovana i Miletu Đukića, a zatim njihova tijela vezana konocima konjima vukoše po kaldrmi do Peći. Čuvši za ovaj svirepi čin, monahinje dohitaše, pokupiše njihova unakažena tijela i sahraniše u krugu Pećke Patrijaršije.

Đukići kao i ostali Srbi na ovom prostoru odvajkada su bili izloženi nasilju od strane Šiptara za kojim, nažalost, nijesu mnogo zaostajali ni ne baš tako malobrojni oni čiji preci bijahu pravoslavci koji pređoše u islam, današnji Bošnjaci. A ovdje na Čakoru srpskom krvlju je natopljena svaka stopa. I ne samo na Čakoru. Velika je 28, jula 1944. godine bila najveće stratište nevinog i nejakog stanovništva u Crnoj Gori, to je bio svojevrsno horor strave i užasa, u Velici se tog dana desio crnogorski Jasenoavac, i to u jednom danu i za svega dva sata masakrirano je ili i spaljeno skoro cjelokupno stanovništvo u Velici koje se zadesilo u kućama. Smrt je izbjegli samo pojedinci bjekstvom koje zločinački kuršumi ne strefiše.

Spomenici i mramori, znani i neznani – su svjedoci naše krvave istorije. Oni su ovdje na Čakoru, kraj puta kojima se pridrži i ovaj Brankin mramor 1975. godine, a tu pod Čakorom na Papratištu je spomenik veličkim žrtvama kraj crkve velomučenika Kirika i Judite. U Gornjoj Ržaneci je spomenuk obezglavljenim borcima iz Kuča i Bratonošića koji pogiboše u Novšićkom boju 1789. godine. Tu je i spomenik petorici rodoljuba i boraca NOP-a koje ubiše plavsko-gusinjsi vulentari 1944. godine. Na plavskom pravoslavnom groblju je monumentalni spomenik četrdesetak streljanih Srba 1941. na kojem je prikazano kako otac drži sina i unuka na svojim krilima (simbolika streljanja tri uzastopna pasa). A dvadesetak km odavde, u samom centru Murine je i spomenik stradalima u NATO bombardovanju 1999. godine… Ima ih još mnogo i skoro na svakom mjestu – spomenici su svjedoci našeg stradanja.

Ja sam se prošle godine u svom obraćanju ovdje samo dotakao spomenika i mramora, a danas je moje čitavo slovljenje upravo u tom znaku. Evo zašto. I dalje su u političkom trendu zakulisni razgovori oko razgraničenja između Crne Gore i Kosova. I dalje Šiptari svim snagama teže da pomjere postojeđu granicu iz Kotolova kod Kućišta do Bjeluhe, pa čak i do samog Čakora. Kao reakciju na to ja bih za ovu priliku citirao Đuru Jakšića. “I samo dotle, do tog kamena, do tog bedema, nogom ćeš stupit, možda, poganom. Drzneš li dalje?…Čućeš gromove, kako tišinu zemlje slobodne… Sa grmljavinom strašno kidaju… „

A mi sa ovog današnjeg memorijala možemo poručiti – Stop šiptarskim nogama sa Kosova, ni pedalj dalje od ustaljene poratne granice između Srbije i Crne Gore. Ali, stop i čelnicimaa aktuelne vlasti Crne Gore sa trgovinom ove čakorske grude zemlje, bedema koji je natopljen krvlju pravoslavnih predaka ovog podneblja. I podsjećamo ih – da ovu grudu Murinskog Polimlja (nova sintagma i istoimenba knjiga prof. dr Marka Kneževića) sa okolinom čuvaju grobovi znanih i neznanih ratnika u prošlim ratovima, čije kosti vječito forsforeciraju slobodarsku svetlost. Tim svijetlim grobovima spremni su se pridržiti uvijek kad zatreba pravoslavni žitelji ovog podneblja, jer od svojih predaka naslijediše narav „mrijet naviknuti“ za slobodu i svetosavsko pravoslavlje. Nažalost, od ove godine pravoslavnim žiteljima u Crnoj Gori „mrijet“ se nameće i od aktuelne vlasti koja je najavila oduzimanje Božjih hramova Crnogorsko-primorske mitropolije. I tako, nažalost, i u mirnodopskom vremenu – za srpske pravoslavce nema mira i spokoja.

Peti Čakorski memorijal u spomen Branki može da počne. Kako je to već ustaljeno iz prethodne četiri godine – prvo će sloviti organizatori memorijala, a potom pjesnici i književnici, a na čakorskom prevoju i guslari gde nastavljamo program uz druženje.

Potom je istoričar Goran Kiković, predsjednik saveza udruženja Vasojevića i Limske doline Srpska Narodna Odbrana pozdravio skup i istakao sljedeće:

Poštovani Đukići, uvaženi skupe, draga braćo i sestre

Evo po peti put okupismo se danas ovdje na Čakoru gdje su kroz vjekove sijevali mačevi, handžari, munje i gromovi koji su ostavljali svoje tragove na ovoj prelijepoj planini.

Na ovom mjestu je postardala Branka Radeva Đukić i otišla u legendu, u pjesmu – o kojoj su ispjevane mnoge pjesme, pisane mnoge knjige, a guslari proteklih 44 godine pjevali o njenoj tragičnoj smrti i njenoj borbi koja se preselila u vječnost.

Uvijek kada se ovdje okupimo oko Brankinog mramora saopštimo da ovo nije samo pomen Branki nego svakoj našoj nevino poginuloj žrtvi koje su ginule na ovim planinama i gorama od zlotvora koji su od daleke Azije dolazili da nas pokore, ali ne uspjevši u potpunosti dobijali su često po zubima i vraćali se odakle su došli.

Većina onih koji su se borili je izdržala kao što je i Branka izdržala i zato njoj ovaj pomen činimo kao heroini našoj, s ponosom sjećajući se nje.

Ti zlikovci naši vječiti, uz pomoć velikih svjetskih sila, okupiraše naše sveto Kosovo i Metohiju sa čim se nikad pomiriti nećemo, kao što se nijesu pomirili ni naši preci nego su 500 godina koji su u ovim vrletima i šumama odolijevali toj turskoj najezdi, a ostali čista čela i obraza.

Ovih dana nam saopštiše da je vlada na čelu sa Duškom Markovićem bila koperativna, kada šiptarskoj vladi sa okupiranog Kosova i Metohije Ramuša Haradinaja predala dio teritorije na kojoj i danas stojimo. Neka Duško ustupi svoju očevinu i djedovinu u Mojkovcu svome prijatelju Ramušu Haradinaju osvjedočenom ratnom zločincu sa Kosova a naš srpski Čakor, gdje je svaki pedalj natopljen krvlju mu nećemo dati da sa njime trguje.

Ali ne saopštiše kuda vodi granica, koju mi ne priznajemo jer, nema granice između Kosova i Crne Gore, nikad je i nije bilo, i nikad je neće ni biti. Jer, mi ne želimo nikakve podjele među braćom i odavde sa Čakora šaljemo svake godine poruke mira i sloge i to činimo i ove godine.

Nikad srpski narod nije ubijao, samo se branio i nije okupirao tuđe teritorije, a neki danas kažu da je njihov Čakor. Pa nije njihovo ni Kosovo i Metohija, a kamoli Čakor! A kad okupator ode sa Kosova i oni će otići, jer oni su tu dojavili s ovcama i govedima iz Albanije, a kako su dojavili tako će i odjaviti, i to uz pomoć Rusije, i u dogledno vrijeme, kako i otac Tadej predviđa.

Poštovani Đukići, pored toga šta danas pominjemo našu Branku. Danas pomenimo i sjetimo se i njenog oca Rada, koji je osvetio svoju mezimicu i uvijek treba tako da rade ljudi i junaci. Danas se takođe kroz priču i poeziju kroz gusle, sjećamo i velikih junaka iz minulih vremena! Sjećamo se i Radomira Vešovića, koji je prije 107 godina oslobodio Dečane i zapalio onu svijeću za koju je carica Milica rekla da je zapali onaj ko oslobodi Kosovo i Metohiju. Naravno, vratiće se i naći ponovo neki Vešović koji će ponovo zapaliti svijeću u našim slobodnim Dečanima, a Komovi i Metohija, koje je Čakor vjekovima povezivao, uvijek su bili jedno i zajedno, i ako Bog da ubrzo će ponovo . Živjeli i hvala vam!

Na kraju, Udruženje književnika „Sjeverac“ iz Podgorice, novinaru i publicisti Novaku Vujačiću, za neizmjerni učinak u očuvanju srpske tradicije, dodijelilo je zahvalnicu, koju joj je u ime udruženja uručio Branko Krković.

Nema komentara

Napišite komentar