Služen parastos za 161 ubijenog Srbina, sa područja opštine Gospić, od avgusta do decembra 1991. godine

 

STRADALNICI SE NE SMIJU ZABORAVITI


 „Gospić je, avgusta, septembra, oktobra 1991. godine, bio grad aveti. Samo u tih nekoliko mjeseci, 161 mještanin Gospića, srpske nacionalnosti, više nije bio među živima. Domicilni Hrvati su se „mudro“ dosjetili, pa su pozvali  Srbe koji su već bili napustili Gospić da se vrate na svoja radna mjesta. Kada su došli oni su ih pokupili iz njihovih stanova, skloništa, radnih mjesta, a neke su čak iz automobila izvlačili na ulicama, trpali u kamione i odvozili na razne strane. Jednu grupu su odveli u Žitnik prema Smiljanu i tamo su ih streljali. Druga grupa  je odvedena u Perušić, tamo su ih držali dan, dva u zatvoru i onda su ih odveli u Lipovu glavicu kod Široke Kule i tu postreljali“, rekao je profesor Mile Rajčević o tadašnjim događanjima, za „Srpsko kolo“, jedan od onih koji je iz ranijih iskustava srpskog naroda izvukao pouku i oglušio se o poziv da se vrati u Gospić.

 U Crkvi  Svetog Nikolaja, u Borči, 16. oktobra, u organizaciji Udruženja Gospićana “Nikola Tesla” Beograd, parastos gospićkim žrtvama, četvrtu godinu za redom, služio je njihov nekadašnji paroh Slavko Stevanović.

Neposredno po završetku parastosa, otac Slavko, koji je u Crkvi Svetog Đorđa u Gospiću služio od 1981-1991. godine,  obratio se prisutnim prigodnom besjedom. Rekao je da se ti događaji ne mogu zaboraviti, kao što se ne može zaboraviti ni jedna žrtva.

„Kao da je juče bilo sjećamo se onih predratnih i onih vremena s početka rata. Kada smo pomislili da smo jednom završili s tom prošlošću, opet nam se nakon pola vijeka dogodilo zlo. Slično kao i 1941. godine, kada je sve bilo spaljeno i uništeno, i u jesen 1991. godine, onaj ko je ostao na svojim vjekovnim ognjištima, isto tako je stradao.  Svi znamo da nikome nisu ništa bili ni krivi, ni dužni. Naprotiv, bili su to ugledni, čestiti, vrijedni i radni ljudi, i takve su uklonili i sklonili samo zato što su bili Srbi pravoslavne vjere. Vjerovatno bi i mnogi od nas bili na ovom spisku, za čije duše se pomolismo, da smo im bili bliže ruci. Znamo da niko nema pravo da bilo kome uzima život, jer im ga nije ni dao. Zato se moramo sjećati naših srodnika, jer ako njih zaboravimo i mi ćemo brzo nestati. Vrlo je važno da naučimo i svoju djecu da znaju ko smo, šta smo i odakle smo, i šta nas je sve u prošlom vijeku na tom prostoru snašlo“, rekao je, između ostalog, posljednji predratni paroh gospićki Slavko Stevanović, pozivajući prisutne da ove tragične događaje moramo pamtiti i nikada ne smijemo da ih zaboravimo.

Predsjednik udruženja „Nikola Tesla“ Milorad Ćalić, zahvalio se ocu Slavku na izgovorenoj  besjedi, i kako je rekao na logističkoj podršci koju on i ova crkva pružaju Gospićanima već četiri godine prilikom organizovanja parastosa ubijenim i nestalim sunarodnicima. Ćalić je zatim pozvao prisutne da u sali obližnjeg parohijskog doma popiju rakiju za pokoj duša stradalih i na kratko evociraju uspomene na događanja od avgusta do decembra 1991. godine.

U  parohijskom domu,  prisutnima se obratio i profesor Mile Rajčević, zahvalivši se  svima, posebno protojereju  Slavku Stevanoviiću, što su se odazvali i došli ovdje da odaju počast stradalima, odnosno da prisustvuju molitvi za upokojene Srbe iz Gospića.

„Svi mi koji se krajem avgusta 1991. godine, ne nađosmo sa one strane mostova, ostali smo živi. Nažalost, veliki broj naših prijatelja, naših rođaka, tragično je završio. Prva žrtva je bio Jovo Vujinović, trgovac iz Divosela, ubijen 7. avgusta 1991. godine. Najviše ljudi stradalo je od 16-18. oktobra, kada nas je hrvatska vlast pozvala da dođemo u Gospić na svoja radna mjesta. Mnogi su nažalost prihvatili taj poziv i vratili se. Među njima i Đorđe Kalanj, zamjenik okružnog javnog tužioca sa suprugom Mirjanom, Branko Štulić, sudija Okružnog suda, Radmila Diklić, direktorica predstavništva Generalturista, Radmila Stanić, profesorka Gospićke gimnazije, Radovan Barać iz pošte, Simo Kljajić, novinar, Milan Pantelić, direktor Meteorološke stanice Gospić, njegova supruga Anđelka i ćerka Mirjana,  i mnogi drugi. Uglavnom, cilj su im u tim trenucima bili intelektualci, viđeniji ljudi, nešto slično kao 1941. godine. Naravno oni su svi pobijeni na zvjerski način, neki i spaljeni, a za nekima se još uvijek traga“, istakao je profesor Rajčević, dodajući da bi trebalo napraviti detaljan spisak svih poginulih sa područja tadašnje opštine Gospić u građanskom ratu 1991-1995. godine.

Đorđe Pražić napravio je spisak srpskih žrtava na području opštine Gospić od avgusta do decembra 1991. godine. Po ovom spisku, na kome se nalazi 161 Srbin, njih 125 su bili civili, a  36 pripadnici vojnih formacija, odnosno 123 muškarca i 38 žena, otac Slavko je služio molitvu za upokojene.

„Izučavajući sve što se dešavalo te krvave jeseni u Gospiću, o čemu sam napisao obiman tekst na sajtu udruženja Gospićana, došao sam do podataka koji su i mene iznenadili da su Hrvati ubijali i svoje ljude. Zato ne čudi ono što su radili Srbima, a većina optužbi se odnosila na to da su imali radio stanice. Međutim, nigdje nema dokaza da je bar jedna radio stanica pronađena. Očigledno da je to samo bio izgovor, a pravi razlog njihovog stradalništva je bio samo taj što su bili Srbi pravoslavci“, zaključio je Pražić, i predložio da bi možda bilo dobro naći fotografije svih tih pobijenih ljudi i za prvu ruku staviti ih na sajt udruženja Gospićana.

Mada nije bilo predviđeno da se ovom prilikom šire rasprvlja o nekim daljim akcijama Udruženja, spontano nakon razgovora u kome su učestvovali, pored navedenih Rajčevića i Pražića, i dr Nikola Žutić, Jovica Krtinić, Milorad Ćalić, donesen je zaključak da bi trebalo da se oformi radna grupa koja bi uradila za početak priloge za zbornik o svim ovim, ali i ranijim događajima koji se odnose na život Srba u Gospiću. Po završetku  priloga u dogledno vrijeme predloženo je da se uradi i monografija o Srbima u Gospiću i njegovoj okolini.

Danas, po riječima Mile Rajčevića, u Gospiću Srba ima malo. U okolnim srpskim selima gotovo da ih i nema ili se mogu nabrojati na prste.

Tekst i fotografije: Željko ĐEKIĆ

Nema komentara

Napišite komentar