U Beogradu obilježene 74 godine od proboja logoraša iz koncentracionog logora Jasenovac

Da se nikad ne zaboravi!


Kulturna zajednica Krajine organizovala je 22. aprila 2019. komemorativni skup povodom godišnjice proboja logoraša iz konclogora Jasenovac u prostorijama URVMI.

Minutom ćutanja odana je počast svim žrtvama fašističkog terora tokom Drugog svjetskog rata.

Kako nam je rekao predsjednik KZK Željko Kukić želja im je da ovo obilježavanje pređe u tradiciju.

– To smo im u najmanju ruku dužni, i daleko više – rekao je Željko Kukić i u nastavku pročitao nešto više o proboju koji se dogodio 22. aprila 1945. godine.

 

Proboj iz logora Jasenovac


Proboj iz logora Jasenovac izvršilo je 22.4.1945. godine 600 od preostalih 1.073 logoraša zatočenih u ciglani kada su shvatili da ih čeka sigurna smrt. Proboj je preživjelo samo njih 117. Istog dana, proboj je izvršilo 147 zatočenika u Kožari od kojih je preživjelo 11 njih. Logoraše je u očajnički proboj poveo zarobljeni partizan Ante Bakotić koji je u blizini kapije smrtno pokošen mitraljezom.

Ubijalo se nekotrolisano, a pritom uništavana je dokumentacija. Tako je 22. aprila 1945. u Jasenovcu ostalo svega 1.220 ljudi. Po naređenju uprave logora Jasenovac sve nove grupe zatočenika koje su dovođene u Jasenovac istog časa su odvođene na Savu, ubijane i bacane u rijeku. Osoblje uprave logora, stražari, komandiri bili su angažovani na uništavanju arhive ciglane, lančare, magacina, baraka itd. Jedni su podmetali mine i podizali građevine u vazduh, drugi ubijali preostale i novopridošle, treći palili barake i dokumentacije. Ustaše su prvo prišle likvidaciji ženskog logora. Posljednja grupa žena, njih osamdesetak ubijena je 21.4.1945. godine.

Preostalih 1.073 logoraša ustaše su zatvorile u veliku fabričku zgradu Ciglane čiji su prozori i vrata bili zakovani daskama. Ustaše su pripremale miniranje i paljenje zgrade. U međuvremenu se među logorašima pronela vijest šta im ustaše spremaju. Tokom noći nekoliko njih se objesilo kako ne bi dočekali smrt u rukama ustaša. Dok su vani odjekivale eksplozije desetak se zatočenika, među njima Ante Bakotić, Čedomir Huber, Dragutin Škrgatić, Pavao Kulaš i dr Petar Krstić odvojilo u malu prostoriju kako bi se dogovorili o pokušaju proboja iz logora. Svima je bilo jasno da nakon likvidacije žena njih čeka sigurna smrt.

Usvojen je plan po kojem bi se na svaka od četiri izlaza postavilo 10 najodlučnijih ljudi koji su naoružani postolarskim noževima, čekićima, letvama, ciglama. Istovremeno provaliti na sve kapije i bježati ka izlazu iz logora. Dogovoreni su sastavi deseta i koje će desetine napasti koju kapiju. Proboj je trebao da počne na znak Ante Bakotića. Istočne kapije su uz put prema Košutarici bile nemarno pritvorene dok su se ustaške straže zavukle u bunkere i izvidnice na logorskom zidu. Oko 10 časova izjutra na povik Ante Bakotića, „Naprijed , drugovi”,  desetine su razbile kapije i prozore i pojurile naprijed ka 150 metara udaljenoj kapiji logora. U tom trenutku njih 460 bolesnih i starih nije imalo snage da krene u proboj. Ostalih 600 iako fizički slabi i iscrpljeni patnjama u logoru, prikupili su snagu, napali ustaške stražare, nekolicinu zadavili rukama i oduzeli im puške. Drugi su zgrabili gvozdene predmete ili cigle i potrčali prema istočnoj logorskoj kapiji po putu koji vodi u Košutaricu. Na tom putu su morali da prođu prostor koji se nalazio između južnog ogranka velikog zida i rijeke Save. Na tom su terenu ustaše imale pogled na brisan prostor, te su mitraljezima kosili bjegunce koji su trčeći ka slobodi padali jedan za drugim. Logoraš Mile Ristić je skočio na mitraljesca i uspio da ga zadavi, potom je legao pored oružja i počeo da puca na ustaše. U metežu bijega Edo Šajer presjekao je telefonske žice.

Od 600 logoraša koji su učestvovali u proboju, preživjelo je samo njih 117. Drugu grupu od oko 470 logoraša koji su ostalu u Ciglani ustaše su narednih dana pobili i spalili zajedno sa logorskim objektima.

 

Proboj iz Kožare


Istog dana, samo nekoliko časova kasnije, započeo je proboj zatočenika iz Kožare. Prema Egonu Bergeru, u Kožari se tada nalazilo 147 zatočenika. Veza između Ciglane i Kožare bila je potpuno prekinuta, pa nisu znali za namjere njihovih drugova. Ipak je grupa od 40-ak zatočenika smislila plan proboja iz Kožare. Formirane su udarne desetine, podijeljeni zadaci za svaku od njih i utvrđen pravac bijega prema poljima iza logora. Početak proboja planiran je za 24. april. Međutim, u noći sa 21. na 22. aprila zatočenici su čuli eksplozije i vidjeli odsjaj plamena koji je gutao zgrade. Grupa zatočenika (Stanko Gaćeša, Zahid Bukurević, Egon Berger, Albert Atijas-Zekić, Aco Danon, Leon Maestro i rabin Arnold Baš) dogovorili su se da proboj izvrše ranije, odnosno već sutra u 20 časova. Inženjer Demajo pripremio je ekrazit, a braća Moster otrov koji je podijeljen zatočenicima. Desetak je noževa za obradu kože pretvoreno u oružje, a u magacin je sakriven dio alata koji je mogao da posluži kao oružje.

Proboj je započeo 22. aprila u 20 časova. Nakon ubistva trojice ustaških stražara, kojima je oduzeto oružje, prva desetina napala je noževima stražu na izlaznoj kapiji logora, a druga ustaše kod glavne kapije. Treća desetina razrezala je žicu na strani logora prema poljima i željezničkoj pruzi. Četvrta desetina obavijestila je ostale zatočenike o bijegu i potpalila radionice i magacine. Zatočenici su bježali iz logora prema Savi, niz jasenovačke ulice, trčali prema poljima i željezničkoj pruzi. Ustaška potjera za odbjeglim logorašima trajala je čitavu noć. Jedanaest zatočenika Kožare preživjelo je proboj.

Dan poslije, ustaše su počele da se povlače prema zapadu, ostavivši za sobom leševe i ruševine.

 

Aleksandar Daon: Uvijek ćemo pružiti podršku srpskoj zajednici


Zamjenik predsjednika Saveza jevrejskih opština Srbije Aleksandar Daon je rekao da kada čovjek pomisli na tu nedavnu zajedničku sudbinu, pokuša i da odgovori šta je to zajedničko i prosto neponovljivo i neoborivo dođe do jedne zajedničke riječi – stradalništvo.

– Tokom Drugog svjetskog rata jevrejski živalj sa prostora Kraljevine Jugoslavije je mnogo stradao, a najviše u NDH. Poslije rata na podsticaj prije svega Svjetskog jevrejskog kongresa bilo je dogovoreno da svako ko zna za nekog ko je stradao, da ispriča šta zna. Da se napiše ime, prezime da se zna ko je stradao. Podaci koje mi imamo o našim stradalnicima su veoma pouzdani – rekaoje Aleksandar Daon i dodao da su ti podaci često vrlo suprotni onome što današnja vlast u Hrvatskoj govori. Daon je poručio da Jevrejska zajednica u Srbiji iako mala, uvijek će pružiti podršku srpskoj zajednici.

 

Aleksandar Balinović: Romska zajednica nema drugi dom osim Srbije


Na Komemoraciji je bio i predsjednik romske nacionalne manjine Aleksandar Balinović.

– Romi su mnogo  stradali u Drugom svjetskom ratu, bili su na strani Srbije. Mi smo braća i sestre i zajedno treba da se borimo, jer romska zajednica nema drugu državu osim Srbije – rekao je Balinović.

 

Miodrag Linta: Osnovati Memorijalni centar srpskih žrtava genocida i usvojiti Rezoluciju o osudi genocida u Skupštini Srbije


Miodrag Linta, predsjednik Odbora za dijasporu i Srbe u regionu Skupštine Srbije,  je rekao kako se danas dogodila istorijska sjednica koja je održana na njegovu inicijativu. U pitanju je 15. sjednica Odbora za dijasporu i Srbe u regionu Skupštine Srbije, na kojoj je glavna tema bila obilježavanje 74 godine od proboja posljednjih jasenovačkih logoraša.

– Naša država, odnosno Skupština Republike Srbije još uvijek nije donijela Rezoluciju o osudi genocida nad Srbima, Romima i Jevrejima u NDH. Takođe, još uvijek kao država nismo osnovali Memorijalni centar srpskih žrtava genocida. Pozitivna je činjenica da će na Sajmištu biti osnovan Centar žrtava fašizma, ali smatram da je važno da se osnuje Memorijalni centar srpskih žrtava genocida u NDH – rekao je Linta i dodao da možemo da govorimo o proustaškoj politici Hrvatske, o rehbilitaciji ustaštva, ali mi kao država nismo uradili nekoliko stvari.

–  Moramo da usvojimo rezoluciju o osudi genocida, da osnujemo Memorijalni centar srpskih žrtava genocida u Srbiji, pored toga da osnujemo Memorijalni centar žrtava genocida u Donjoj Gradini. Pored toga, uU Srbiji nemamo ulicu koja je posvećena jasenovačkim žrtvama. Mi smo jedini stradalni narod koji nema u Srbiji spomenik posvećen stradaloj djeci, a znamo da je NDH bila jedinstvena po tome što je imala logore za djecu – naveo je Linta i podijelio utiske sa prisutnima o posjeti Jasenovcu 12. aprila 2019. godine u svojstvu predsjednika Odbora za dijasporu i Srbe u regionu Skupštine Srbije.

U pitanju je komemoracija koju  su četvrtu godinu zaredom  organizovali, nezavisno od službene komemoracije predstavnici romske, jevrejske i srpske zajednice i Savez antifašista Hrvatske.

– Bio je to veličanstven događaj na kome je bilo prisutno  nekoliko hiljada ljudi – rekao je Linta i dodao kako je posjetio muzejsku postavku  koja u suštini  fabriku smrti Jasenovac prikazuje kao sabirni i radni logor.  Linta je istakao da  je navedena  muzejska postavka u funkciji potpunog zamagljivanja i relativizovanja onog što se zaista desilo u koncentaricionom logoruJasenovac.

On je naglasio  da su od 1945. do 1948. ostaci fabrike smrti Jasenovac po naređenju tadašnjih vlasti  potpuno uklonjeni,  odnosno dato je odobrenje narodu da uzimaju ciglu i drugi materijal  i grade sebi kuće. Nakon tri godine od završetka rata  na mjestu logora ostala je  samo prazna ledina gdje je posijana trava i poslije izgrađen  kameni cvijet. Po ničemu ne znamo da je to bio zloglasni logor smrti jedinstven u svijetu po ritualnom ubijanju i svirepom mučenju žrtava.

 

Borislav Maksimović: Ustaškoj ideologiji pružili smo otpor 1991.


Predstavnik Predsjedništva Republike Srpske u Beogradu Borislav Maksimović je rekao da oni daju podršku kulturi sjećanja na žrtve, a Jasenovac predstavlja  najveće stradanje uz genocid koji nam se dogodio u NDH.

– Samo jedinstvenim radom i shavatanjem koliko je ta tema bitna možemo promijeniti ove stvari  koje sada imamo. Nismo dovoljno istražili ni popisali svoje žrtve, ali nismo ih zaboravii. Zato smo takvoj ideologiji pružili otpor 1991. znajući da samo jednistveno, uz svoju državu, uz svoju vojsku može da se spriječi da se ovakve stvari, kao što je Jasenovac  ne ponavljaju.

 

Alek Račić: Vlast iz Beograda se dodvoravala Titu


Predsjednik Razvojne akademije Srbije koja se bavi duhovnim i biološkim očuvanjem srpskog naroda prof. dr Alek Račić je rekao da postoji mnogo detalja koji su sporni našom greškom.

– To što se desilo u Jasenovcu nije bilo toliko osporavano od komunističke vlasti kao što se priča. Naša vlast ovdje, srpska, je uvrtjela sebi u glavu da se na taj način Titu dodvoravaju. Depeše koje su poslate ovdje od strane OZNA 1945. ili 1946. godine da se leševi prebacuju ispod Nebojšine kule (leševi koji su Savom plutali iz Jasenovca) na Novo groblje. To nije Tito potpisao, to su ovdje naše lokalne vlasti potpisale.

 

Ratko Ličina: Posao započet u NDH, završen etničkim čišćenjem


Ono što se dogodilo 1941. ima svoj kontinuitet i nastavak u onome što se dogodilo 1991. i 1995. godine rekao je predsjednik Vlade RSK u izgnanstvu Ratko Ličina.

– Suštinski kod nas je dobrim dijelom taj posao završen, u Republici Srpskoj su uspjeli da se odbrane i da očuvaju državu, nažalost onaj posao genocida na našem području završen je etničkim čišćenjem koje se nesporno desilo na području nekadašnje RSK i na području Hrvatske – rekao je Ličina i dodao da je naš zadatak  da sačuvamo sjećanje na žrtve.

 

Vlado Batnožić: Oni su dali živote za nas


Od samog nastanka Kulturne zajednice Krajine, kako je rekao njen počasni predsjednik dr Vlado Batnožić, trude se da uporno i istrajno obilježavaju sve zajedničke datume za Srbe koji su preko Drine i Dunava.

– Oni su dali svoje živote za nas koji sjedimo ovdje – rekao je Batnožić.

Milka Glušac je čitala stihove Jovana Dučića.

Novinar Srpskog kola
Dragana Bokun

Nema komentara

Napišite komentar