U Beogradu održana promocija knjige Milojka Budimira „Putevima srpskih stradanja, od Srpske Krajine do Svete zemlje“

Kad se prekrši osnovni hrišćanski nauk i zlo nadvlada dobro


Govoreći na skupu, dramaturg i recezent ove knjige, Milan Šećerović istakao je da i pored svega što se dešavalo Srbima u Hrvatskoj, autor Milojko Budimir nigdje nije osudio cijeli hrvatski narod, jer poznato je da nema kolektivne krivice, a zatim dodao:„….da je još možda tačnija definicija, da ako nema kolektivne krivice, onda nema ni kolektivne nevinosti“. Šećerović je isto tako naveo da ni Srbi nisu bezgrešan narod, kao ni jedan drugi, i da nije bez neke tamne mrlje tokom svog postojanja. Međutim, za razliku od Hrvata, Srbi nikada nikoga nisu satirali u Jasenovcu, a pola vijeka kasnije dotukli u Oluji. Time je, kako je rekao, prekršen i osnovni  hrišćanski nauk da milosrđe i dobro uvijek trijumfuju nad silama zla i mraka. Nažalost, istorija Srba u Hrvatskoj dokazuje suprotno, jer je tamo pobjeda zla, ne samo moguća već i ostvarena.

Šećerović je ovu knjigu okarakterisao kao zbir kraćih i dužih zapisa-svjedočenja o tragičnoj sudbini Srba sa prostora današnje Hrvatske, navodeći da ona predstavlja putopis po ispražnjenoj zemlji, u kojoj autor popisuje spomeničku baštinu da bi je spasao od zaborava uslijed prenamjene i lažne istorije.

„ Ovo nije knjiga koju mogu da čitaju osobe sklone zaboravu, koje bježe od suočavanja sa bolom, patnjom, progonom, gubitkom ognjišta, sa konačnošću. Ali ovo jeste knjiga koju treba da pročita svaki Srbin, ne samo iz Hrvatske, jer bez pamćenja, sve žrtve osuđene su na zaborav koji je drugo ime za ponovno stradanje i ništavilo“, istakao je, u svojoj besjedi, na promociji Milan Šećerović, dodajući na kraju da je po njegovom sudu, zbog toga što autor bilježi da li je negdje i koliko ostalo Srba, ovo više knjiga o mrtvima nego o živima.

Osim Šećerovića, pred više od stotinu posjetilaca u sali Opštine Novi Beograd, o knjizi su govorili i dr Momčilo Diklić, viši saradnik na Institutu za evropske studije, novinar i pisac Hadži Đuro Kuljanin i sam autor.

Moderator Danko Perić, nakon što je najavio govornike, zamolio je prisutne da se minutom ćutanja oda počast nedavno preminulim Dušanu Đakoviću i Radi Vukoviću, ranije umrlom Radi Matijašu, kao i mnogim drugim koji su čuvali i očuvali sjećanje na kulturno stvaralaštvo Srba u Krajini, a danas više nisu među nama.

 

Dr Momčilo Diklić: Sistematski se brišu tragovi o postojanju srpskog naroda u Hrvatskoj


Viši saradnik Instituta za evropske studije dr Momčilo Diklić je rekao da se knjiga suprotstavlja istorijskim konstrukcijama, koje iskrivljuju istinu, kao i zaboravu i potiranju tragova spomeničke baštine, a svjedoči o Srbima, kao autentičnom narodu na tim prostorima, ali i vandalizmima koji su izvršeni nad njima, dodajući da je Milojko Budimir jedan od najkompetentnijih ljudi da napiše ovu knjigu.

“Srbi su tamo izgubili sve. Realizovati ideju eliminacije nekog naroda, kao što se desilo Srbima u Hrvatskoj, znači uništiti i njegovu kulturnu baštinu. Podsjetiću da su početkom Drugog svjetskog rata likvidirani najpismeniji i najuticajniji ljudi srpskog naroda u Hrvatskoj, a onda su se našle na udaru i sve srpske kulturne institucije. Ovaj proces je nastavljen poslije rata, a traje do danas, a ogleda se u sistematskom brisanju tragova o postojanju srpskog naroda na navedenom prostoru”, rekao je Diklić, ističući da je ovako bogatu kulturnu baštinu mogao imati samo jedan autohton narod na tom prostoru koja nije mogla nastati preko noći.

Kao primjere ovoj tvrdnji, Diklić je naveo Budimirov podatak iznesen u knjizi da se u sadašnjem Turističkom vodiču Knina uopšte ne pominju Srbi. „Ne pominje se ni koncentracioni logor Gospić, kako stoji u italijanskim dokumentima, inače prvi takve vrste u NDH, već samo jame oko Jadovnog, dok su mnoge druge bezdanke svjesno prećutane za vreme bivšeg režima. Vjerovatno zbog „bratstva i jedinstva“, a ni sada nema političke volje da se bar iskažu sve srpske žrtve stradale na tim prostorima“, smatra dr Diklić.

Posebno je istakao Budimirovu konstataciju navedenoj u knjizi o Srpskoj pravoslavnoj crkvi kao kohezionoj snazi, jer gdje nije bio dozvoljen dolazak sveštenicima i crkvi, Srbi su se vrlo brzo gubili i nestajali, odnosno vrlo brzo su u tim krajevima bili pokatoličeni”, rekao je Diklić, završavajući riječima, da su u knjizi dobro uklopljeni tekst i fotografije jer samo fotografije ponekad govore više i od čitanja.

Hadži Đuro Kuljanin: Tromeđa svjedoči o zemlji srpskoj pradjedovskoj


Na vrlo inspirativan način, o ovoj knjizi, govorio je novinar i publicista Hadži Đuro Kuljanin, Hercegovac od Konjica, kome je ova problematika i te kako bliska, a odnos prema zavičaju ništa manje nije izražen od autora ove knjige. Zato njegove riječi „da po Srpskoj Krajini, uglavnom praznoj i opustjeloj, u kojoj rijetko, zaplače srpsko novorođenče,  i gdje se rijetko čuje svatovska pjesma ili slavska zdravica“, najbolje ilustruje ono što bismo mogli nazvati izgubljenim zavičajem.

„Milojko je po struci arheolog. A kad se arheolog lati pisanja o širem zavičaju, ovog puta o mjestima sa tromeđe Like, Bosne i Dalmacije – Plavnu, Popini i Strmici – on duboko zaore, kako bi na vidjelo izbacio svu praistoriju i istoriju tih krajeva, onu istinitu prošlost koja svedoči da je to zemlja, i u dubini i na površini, srpska, naša pradjedovska…“, ističe Kuljanin, naglašavajući da kad se po bilo koji put Budimir nađe na stazama zavičaja, on ga sve dublje i emotivnije doživljava, postavljajući gotovo uvijek isto pitanje: „ima li nade da se vrate oni koji su morali pobjeći sa svojih ognjišta kako bi sačuvali svoje živote?“.

„Zna Milojko, baš kao i mi svi ovdje, da to zavisi od politike i političara. A kad nešto od njih zavisi, nadanje postaje dugo, skoro uzaludno… Autor se, da bi olakšao svoju dušu, u svom hodoljublju ne prepušta pesimizmu. On hoće da se nada i ta svoja nadanja pretvara u niz argumentovanih rečenica koje ostaju kao svjedočanstvo o Srpskoj Krajini, kao srpskoj zemlji, iliti kao znakovi pored puta koji će, nekim novim generacijama, poslužiti kao orijentir gdje se nalaze pradjedovska ognjišta“, zaključuje Hadži Đuro Kuljanin svoju besjedu.

 

Milojko Budimir: Kad su životinje razumnije od ljudi


Zahvaljujući se uvodničarima na lijepim riječima, Milojko Budimir je rekao da je, prije svega, ovim reportažama želio da skrene pažnju javnosti na problematiku Srba u Hrvatskoj i da ovi zapisi ostanu svjedočenje o jednom vremenu u kojem su posebno stradali Srbi. Naveo je da je knjigu napisao kako bi „olakšao dušu“, poslije svake posjete rodnom kraju oko rijeke Zrmanje i napuštenom roditeljskom domu, koji je prvi put od izgnanstva posjetio u novembru 1997. godine.

“To su bili moji odlasci u zavičaj u proteklih 20 godina. Priče kroz Bosansku Krajinu, kada smo prvi put išli autobusima, preko Drvara i Grahova, u Knin, 2000. godine. Priče se nižu, a svake godine odlazeći, pravio sam novu”, rekao je Budimir, dodajući da se obilazeći te prostore na kojima gotovo da više nema stanovnika, više susretao sa domaćim, ali i divljim životinjama, koje su gotovo postale domaće, nego sa ljudima.

“Imate slučaj, kada dođemo tamo, da nas ispred kuće dočeka lisica ili vidite da se pas, mačka i lisica zajedno druže. Ako mogu životinje, kako ne mogu ljudi, kojima je Bog dao razum? Šta se desilo sa ljudskim razumom?”, pita Budimir, a odgovor ostaje da visi u vazduhu s protivpitanjem: ko su ovdje ljudi, a ko životinje? Jedno je sigurno, da razuma nema, kao što ga nema u nizu drugih postavljenih, a neodgovorenih pitanja od samog autora knjige.

“Kako je moguće da na početku jednog vijeka nestane jedan narod, koji je vijekovima živio na tim prostorima? Kako je moguće da nacionalna manjina treba da dobije posebnu državu, a da jedan konstitutivan narod, koji je dao nemjerljiv doprinos u borbi protiv fašizma, izgubi sve? Kakva je to pravda na zemlji? Ima li kraja takvom ponašanju?”, pita Budimir, konstatujući na kraju da su sva obećanja političara pala u vodu, te da za održiv povratak nije dovoljno ljudima samo obnoviti kuće i pružiti socijalnu pomoć, nego je potrebno vratiti povjerenje i ispraviti nepravdu

I sve se vraća na već izrečenu konstataciju Hadži Đure Kuljanina „kad nešto od političara zavisi, nadanje postaje dugo, skoro uzaludno…“. Srpska Krajina je najočitiji primjer…

TEKST I FOTOGRAFIJE: Željko ĐEKIĆ

Nema komentara

Napišite komentar