U Beogradu predstavljena knjiga Amerikanci srpski dobrovoljci iz SAD-a 1914 – 1918, autora dr Milana Micića

Srpski dobrovoljci u Velikom ratu – posljednja epska generacija

Poštovaoci srpske ratničke tradicije 7.6.2019. u Domu vojske Srbije prisustvovali su promociji nove knjige dr Milana Micića, Amerikanci srpski dobrovoljci iz SAD-a 1914–1918.

Jedan od recenzenata potpukovnik dr Miljan Milkić je naglasio da Micić ne piše o masama ljudi, već ukazuje na pojedince i na taj način bezlične brojeve stotine hiljada pretvara u ličnosti koje imaju svoj identitet, svoja osjećanja, svoje nade i strahove.

– Po načinu na koji pristupa istraživanju i pisanoj interpretaciji svojih istraživačkih rezultata Micić podsjeća čitaoca da istorija jeste sociologija prošlosti, ali on ide i korak dalje i u svoje analize uvrštava i psihologiju. Svojom identifikacijom pojedinca autor ukazuje na društvena kretanja i objašnjava čitavu epohu o kojoj piše – rekao je Milkić i dodao da autor uočava i analizira sve probleme koje je dolazak dobrovoljaca prouzrokovao kako na ličnom planu tako i u širem kontekstu srpskog nacionalnog bića i stvaranja nove južnoslovenske države.

Autor je u knjizi ovjekovječio 25 kazivanja o srpskim dobrovoljcima koji su došli iz SAD-a. Njihove sudbine upoznaje na osnovu porodičnog sjećanja što predstavlja veliku vrijednost ove knjige.

– Ova knjiga je značajna za istoriju Prvog svjetskog rata, ali je značajna i za sociologe, kulturologe i za istraživače koji se bave izučavanjem srpske vojne i narodne tradicije – rekao je Milkić.

Drugi recenzent potpukovnik dr Dalibor Denda je uvrstio Micića u plejadu velikih istoričara srpskog dobrovoljačkog pitanja.

– Ono što ga razlikuje od ostalih istraživača jeste jasan stav da je to pitanje prije svega autentično srpsko pitanje, a ne jugoslovensko pitanje – rekao je Denda.

Na stranicama ove knjige čitaoci se susreću sa ljudima različitih sudbina, karaktera, u svojoj osnovi sa dinarskim Srbima koje karakteriše avanturistički duh, želja da se trbuhom za kruhom oproba sreća u nekom novom svijetu hiljadama kilometara daleko.

– Ono što im je zajedničko jeste srpska ideja na kojoj su odrastali prije svega uz zvuke gusala, ona je posisana sa majčinim mlijekom i duboko im se urezala u srce – rekao je Denda.

Denda je parafrazirao rečenicu jednog od prikazanih dobrovoljaca: „Kada je u San Francisku čuo guslara kako poziva Srbe da stanu pod srpski barjak srce mu je zaigralo i nije mogao da izostane pa da sve zlato ovoga svijeta u Americi zadobije.“

Autor je rekao da se dobrovoljci  u srpskoj kolektivnoj svijesti nalaze na margini, oni su uvijek na ivici nepamćenja.

– Kada govorimo o srpskim stradanjima u Velikom ratu dobrovoljci se spominju samo uzgredno. Govori se najčešće da su došli preko okeanskih zemalja iz SAD-a i Rusije, a o njihovim karakterima i ko su oni bili, šta su značili za srpsku vojsku u vojnom pogledu, a šta su značili u političkom pogledu imamo malo saznanja – rekao je Micić.

Dobrovoljci srpske i crnogorske vojske u Velikom ratu mahom su Srbi austrougarski državljani. Iako je bilo i dobrovoljaca Kraljevine Srbije koji nisu podlegali procesu mobilizacije.

– Srbi iz Bosne i Hercegovine, Like, Banije, Korduna, Dalmacije, Slavonije, Boke Kotorske, Banata, Bačke i Srema kao austrougarski državljani su bili unaprijed osuđeni na preki sud. Čekala su ih vješala i streljački stroj. Porodice bi im bile proterivane u logore, a imovina konfiskovana – rekao je Micić i dodao da se dobrovoljci u ratnim operacijama nisu predavali.

– U rumunskoj vojsci danas postoji jedan mit o Srbima, a nastao je za vrijeme borbi na Dobrudži koji kaže da se Srbi nikada živi ne predaju jer u borbama u Dobrudži srpski dobrovoljci u slučaju opkoljavanja vršili su samoubistva da ne bi pali neprijatelju u ruke i na taj način štitili su svoje porodice – rekao je Micić.

Većina srpskih dobrovoljaca austrougraski državljani krenuli su sa srpskom nacionalnom idejom . I u političkom smislu su izražavali želju svojih krajeva iz kojih su poticali da se ujedine u jednu cjelinu sa Kraljevinom Srbijom. Bez obzira koliko su se oni borili za Kraljevinu Srbiju, učestvovali su u stvaranju, kao rezultat rata, jugoslovenske države Kraljevine SHS.

Ujedno u narednom periodu od 1918. do 1941. bili su njeni čuvari i njeni simboli, pogotovo u krajevima gdje su bili kolonizirani tzv. sjeverni krajevi jugoslovenske države Banat, Bačka, Baranja, Srem i Slavonija gdje je između dva svjetska rata formirana 201 dobrovoljačka kolonija i gdje je uoči Drugog svjetskog rata živjelo oko 100.000 članova dobrovoljačkih porodica.

– Jugoslovenske vlasti su ih tu naseljavale da štite nesigurne granice prema Rumuniji, Mađarskoj i na nekim područjima gdje nije bilo većinsko južnoslovensko stanovništvo, odnosno srpsko, mijenja etnički sastav. Nije čudo to da su oni 1941. godine bili prvi na udaru, protjerivani kao u NDH i ubijani u mađarskoj okupacionoj zoni odnosno u Bačkoj i Baranji jer njihovim uništavanjem i njihovim protjerivanjem i nasiljem nad njima u tim trenucima okupatorske vlasti obračunavale su se sa njima koji su bili srpski izražajni simbol, čuvari na tim prostorima – rekao je Micić.

Dobrovoljci iz ovih krajeva borili su se za otadžbinu Srbiju, otadžbinu koju prije toga nikada nisu vidjeli. Srbija je postojala i živjela samo u njihovim snovima, samo u njihovom mitskom svijetu i oni su vođeni srpskom nacionalnom idejom kretali da se bore na strani Srbije i na strani Crne Gore.

– Srbija i Crna Gora su u Prvom svjetskom ratu bile srpske države. Ne smijemo se odricati dobrovoljaca koji se borili u redovima crnogorske vojske – naglasio je Micić.

– Dobrovoljci iz Amerike su specifična kategorija. Njih je u periodu od 1914–1918. bilo od 9.000 do 10.000. Po nekim podacima kažu da je 45.000 Srba bilo u Americi, 40.000  u Austrougarskoj i 5.000 u Crnoj Gori, što znači da je u Americi svaki četvrti Srbin bio dobrovoljac.

Srbi u Americi su bili dio jednog velikog evropskog pokreta, jedne velike seobe naroda od 1815. do 1930. kada se smatra da je oko 50.000.000 Evropljana prešlo u SAD i stvaralo tu zemlju. Bili su radna snaga i gradili Ameriku. 1888. kreće veliki pokret iz jugoistočne i istočne Evrope, iz Italije, Austrougraske, Rusije, a naš svijet kreće u Ameriku najviše poslije 1905. godine.

– Srbi su radili poslove u željezarama, rudnicima, na siječi šume, na pruzi, na ispiranju zlata, obavljali su najteže poslove, a živjeli su u svojim zajednicama, na obodima američkih gradova.

Postojala su dva Saveza Srba, Savez Srbobran (Lika, Banija, Kordun, Bosanska Krajina) i Savez Zora koji su bili Savez svih Srba.

U organizaciji prikupljanja dobrovoljaca učestvovalo je više država. Finansijska pomoć koja je dolazila od strane Francuske, a logistička pomoć je dolazila od strane Velike Britanije.

– Dobrovoljci iz Amerike, prebacivani su u kamp u Kanadi gdje su ih obučavali britanski oficiri, zatim britanskim brodovima idu do francuskih luka – rekao je Micić.

Dr Milan Micić kaže da su dobrovoljci persone, izrazite ličnosti.

– To su jako složene ličnosti, snažni karakteri. U Americi su se naučili svemu onome što mlad čovjek koji ima novac može da nauči, alkoholu, kartanju, tučama. Kao takvi bili su prilično nezgodan vojnički materijal. Kako pretvoriti avanturistu u vojnika. Izvještaji srpskih oficira govore da su vrlo hrabri i skloni oružju, jako vole srpskog vojnika, neće da slučaju oficire, a prema podoficirima gaje potpunu antitezu – rekao je Micić.

U srpskoj vojsci je postojao običaj da se vojnik udari, opsuje, ošamari, ponizi. Međutim, dobrovoljci to nisu dozvoljavali i dolazilo je do incidenata do tuča, dok vojvoda Bojović nije izdao naređenje da niko ne smije onoga ko je strani državljanin, a dobrovoljac,  da ruži, šamara i bije.

Srpski dobrovoljac je izdržao dva velika rata, izdržao je da promijeni državu, da promijeni uniformu i strahuje za svoju djecu.

Izdržao je nehumanu kolonizaciju između dva rata, kada ti dobrovoljci, ratni pobjednici nisu dobili ništa, čak ni zemlju u vlasništvo, ni krov nad glavom. Umirali su po Banatu, Sremu i Bačkoj po spahijskim štalama i jazbinama. Po broju umrlih 79 % su bila djeca do dvije godine.

– Izdržali su i masovna ubijanja 1941. od strane mađarskog okupatora u Bačkoj. 1947. su doživjeli uredbu Aleksandra Rankovića da se Savez ratnih dobrovoljaca Kraljevine Jugoslavije zabranjuje kao fašistička organizacija i ostatak svog života proveli su sa tim biljegom u društvu koje nije priznavalo njihove zasluge. U društvu koje ih je zaboravljalo, među svojom djecom koja su se okrenula drugim putem – rekao je Micić.

Zaboravljeni, na marginama, u zadnjim sobama svojih kuća.

Kako je rekao autor, ostali su monarhisti, dobrovoljci, ljudi, kao posljednja epska generacija.

Dr Milan Micić se zahvalio recenzentima potpukovniku dr Milanu Milkiću i potpukovniku dr Daliboru Dendi, kao i organizatoru promocije iz Udruženja potomaka ratnih dobrovoljaca 1912–1918. Branku Milovanoviću.

Foto i tekst: Dragana Bokun

Podeli sa prijateljima:
Oceni ovaj članak
Nema komentara

Napišite komentar