U motelu Sučević, u Beogradu, održano je sedmo po redu druženje Sajkovčana – opština Livno

POVRATAK ZANEMARLJIV, OBNOVLJEN SPOMENIK


Uroš Rosić, predsjednik udruženja SajkovljanaTroglav , istakao je da je zahvaljujući donacijama pojedinaca, od kojih su neki htjeli da ostanu anonimni, obnovljen spomenik 760 poginulih boraca iz devet srpskih sela ovog kraja u Drugom svjetskom ratu, da je uređeno mjesno groblje, da će se to uraditi i ove godine, a dodjeljene su i plakete zaslužnim pojedincima. Skupu se obratio i Miodrag Linta, zamjenik predsjednika Odbora Skupštine Srbije za dijasporu i Srbe u regionu, kao i Nikola Petrović predsjednik udruženja Ognjena Marija Livanjska, a skupu je prisustvovao i Zdravko Injac, predstavnik Zavičajnog udruženja Livanjana i Grahovljana u Bačkom Jarku.

Gotovo stotinu Sajkovčana, raznih generacija, koji su trenutno utočište pronašli uglavnom u Vojvodini i okolini Beograda, okupilo se da, osim uobičajenog druženja, čuju šta se sve dogogodilo u proteklih godinu dana u njihovom selu i još osam srpskih sela Čelebić, Bojmunte, Radanovci, Vrbica, Bogdaše, Gubin, Provo i Čaprazlije u opštini Livno.

SAJKOVIĆ-NEPOKORENO SELO


Kada se krene putem Livno – Bosansko Grahovo, Sajković je posljednje selo koje pripada livanjskoj opštini. Smjestilo se podno samog Troglava, gdje se nalazi mnoštvo planinskih livada, a nakon Velikog rata selo je imalo ambulantu, školu i motorni mlin. Iz Sajkovića je bilo 12 Solunskih dobrovoljaca, a početkom Drugog svjetskog rata prvih deset žrtava iz ovog kraja, među kojima i prota Risto Ćatić, bili su Sajkovljani. Oni su 6. juna 1941. godine, ubijeni i bačeni u jamu Suhača kod Livna. U ovom selu rođen je vođa ustanka Cvijo Oraščić Pajčin, jedan od najomiljenijih partizanskih komandanata u cijeloj Krajini. Nakon Drugog svjetskog rata u Vojvodinu je kolonizirano devet porodica, a ostala je da radi samo osnovna škola, da bi i ona uskoro bila ukinuta. Nažalost, selo je zbog migracija imalo sve manje stanovnika, jer su mnogi odlazili u gradove i inostranstvo, a žalosna je činjenica da ni do danas nije asfaltiran put. Po popisu iz 1991. godine, selo Sajković brojalo je tačno 200 mještana i to svi srpske nacionalnosti. Do sada se vratilo 15 porodica, ukupno 28 lica. Obnovljeno je 18 kuća, a činjenica je da nijedan povratnik nije zaposlen.

Veliki broj Sajkovljana i njihovih prijatelja na ovom skupu pozdravio je Dragan Rosić, koji je uz brata Zorana bio domaćin ovog skupa, dajući riječ predsjedniku udruženja Urošu Rosiću.

„ Kad sam izabran za predsjednika udruženja prije dvije godine postavio sam dva uslova. Da se obnovi spomenik i da se groblje redovno čisti i održava. Spomenik koji je oštećen prije dvije decenije u hrvatskoj vojnoj akciji “Oluja”, u novom ruhu je osveštan 27. jula prošle godine, a groblje je očišćeno i sređeno. Preostaje nam da izaberemo ko će ove godine da finansira njegovo uređenje i odredimo domaćina druženja naredne“, istakao je, u uvodnoj riječi, Uroš Rosić.

 

ZAHVALNICE ZASLUŽNIM


Nije trebalo mnogo vremena da se za uređenje groblja javi Sajkovljanin Aleksandar Baroš Leksa, jedan od većih donatora i prilikom obnove spomenika, dobitnik zlatne zahvalnice Sajkovljana, a vrlo brzo su Šunjka Nikola i Mihaljica Vojkan Čombe određeni za domaćine okupljanja, naredne godine na području AP Vojvodina. Uručene su i zahvalnice onima koji su pomogli oko obnove spomenika u Sajkovićima, a onima koji nisu bili prisutni biće naknadno dodjeljene.

Skupu se obratio i narodni poslanik Miodrag Linta, predsjednik Saveza Srba iz regiona, koji je prisutne pozdravio i u ime Odbora Skupštine Srbije za dijasporu i Srbe u regionu čiji je zamjenik predsjednika. Linta se u svom govoru osvrnuo na aktuelnu problematiku sa kojom se susreću Srbi u Federaciji BiH, posebno naglašavajući dvije stvari. Prijavu imovine u katastrske knjige onih lica koja to nisu učinili, objašnjavajući im na koji način to da urade i pozvao sve one koji imaju pravo glasa da izađu na izbore u Federaciji BiH i tamošnjim kantonalnim Skupštinama, kako bi Srbi imali što više predstavnika, a samim tim i veću moć odlučivanja, prije svega, po pitanjima za koja su najviše zainteresovani. Linta je još jednom iznio svoj prijedlog da bi bilo najbolje da se izađe na izbore sa jedinstvenom srpskom listom, navodeći pozitivne primjere Srebrenice i Kosova i Metohije.

 

SAJKOVLJANI ZA PRIMJER


Sa dosta emocija prisutnima se obratio i Nikola Petrović, predsjednik udruženja Ognjena Marija Livanjska, pozdravljajući svoje zemljake, jer je i sam iz tih krajeva. Petrović je obnovio svoju i očevu kuću i okućnicu, jedine dvije preostale kuće u Čelebiću, redovno odlazi tamo, kosi travu sa svojih njiva i smatra da je to najbolji način kako sačuvati srpsku zemlju na tim prostorima. Zahvalio se na priznanju koje su mu dodjelili Sajkovčani, kako je rekao „na skromnom priznanju, na njegovom još skromnijem doprinosu u obnovi spomenika u Sajkoviću“. Naglasio je da svi stanovnici srpskih sela iz livanjske opštine gledaju na Sajkovljane sa posebnim očima, sa uvažavanjem i poštovanjem, jer su bili simbol otpora i nepokorenosti. Osvrnuo se i dužnim pijatetom na 403-je pobijenih Srba iz njegovog Čelebića na Ognjenu Mariju, a zaboljelo ga je to što niko o tome nikad nije pričao u školi dok je on bio učenik, a ni dugo godina kasnije. Svoju besjedu završio je riječima da će udruženje na čijem se čelu nalazi, raditi na tome da se to više nikada ne ponovi i da se, pored spomenika, nastavi sa obnovom vjerskih objekata na području Livanjskog polja.

Ovom skupu prisustvovao je i Zdravko Injac, predstavnik Zavičajnog udruženja Livanjana i Grahovljana u Bačkom Jarku , kome je takođe dodjeljena zahvalnica. Druženje Sajkovljana i njihovih prijatelja uz prigodnu muziku trajalo je do kasnih večernjih časova.

Tekst i fotografije: Željko ĐEKIĆ

 

HUMANITARAC IZ USTANIČKOG SAJKOVIĆA


U razgovoru za Srpsko kolo, Uroš Rosić, predsjednik udruženja Sajkovljana Troglav, istakao je da se dugo bavi humanitarnim radom. Da je još početkom devedesetih prvu, od 82 pošiljke sa humanitarnom pomoći, dopremio u Liku na Udbinu, a da je to kasnije nastavio da radi do kraja ratnih dešavanja u Krajini i Republici Srpskoj. Naveo je da mu je veliki broj zemljaka, ali i ljudi koji nemaju veze sa njegovim krajem, pomogao u sakupljanju pomoći, dajući i lične donacije, posebo ističući Mirka Jozića. Rosić je do prije dvije godine živio i radio u Njemačkoj, a danas je često na putu između Srbije gdje trenutno živi i Njemačke gdje mu živi supruga i djeca.

Rosić je posebno ponosan na svoje selo za koje kaže da je tamo pukla prva ustanička puška 6. juna 1941. godine, ali da to tako nije zabilježila istorija. Da je učestvovao u obnovi spomenika, mada je bilo i pretnji i opstrukcija tome i u našem narodu, ali da je izuzetno zadovoljan što je sve završeno na najbolji način i da su svi poginuli borci, ne samo iz Sajkovića već i okolnih srpskih sela, dobili najmanje što im se može dati, obnovljeno spomen obilježje. Bilo je problema i oko obnove groblja, gdje su glavnu kapiju donirali on i supruga Mica, ali su neki naši ljudi iz objesti skinuli pločicu sa zida pored nje, a kapiju izmjestili iz ležišta. Znaju Sajkovljani ko je to uradio, a oni će se sami prepoznati, isto kao i oni koji su pitali šta će biti sa preostalim novcem od spomen obilježja. Rosić im je je obećao, javno preko RTS-a, da će svakom od njih ko dođe s priznanicom o donaciji odmah biti vraćene pare. Do danas se niko nije pojavio.

 

(Da otvorite sliku preko celog ekrana kliknite na nju)

Nema komentara

Napišite komentar