U sjećanje: Umro Jovan N. Ivanović, tihi pjesnik začudnog jezika

Petak je, jutro je, 17. je maj. Listam dnevne novine. Od posljednje strane uvijek počinjem: sport pa čitulje.

A u čituljama i ona koja obavještava, uz fotografiju, da se danas na Bežanijskom novom groblju u Beogradu sahranjuje Jovan N. Ivanović. Pjesnik, profesor, magistar književnih nauka, književni kritičar i istoričar, antologičar…

Čitulja obavještava da se danas sahranjuje jedan od najtiših pjesnika koje sam poznavao. Sa kojim sam se upoznao prije nešto više od pedeset godina. Ali ne lično – upoznali smo se na stranicama „Prosvjete“, časopisa Srpskog kulturnog društva Prosvjeta Zagreb. Mada se on prije toga poezijom javio (i javljao) i u „Telegramu“, zagrebačkim novinama za kulturu, a možda i jo negdje… Ne znam. U „Prosvjeti“ je Ivanović počeo da se javlja i poezijom i, ako me sjećanje ne vara, dopisima, vijestima… Kao što sam i sam to činio. (Tako sam, najprije kroz javljanje u „Prosvjeti“, upoznao, dakle, ne lično, a kasnije i lično, priznate književnike: Luku Štekovića, Vladimira Pavića, Slobodana Grubača, Jordana Jelića, pa Jovana Radulovića i mnoge druge.) A onda smo se Jovan i ja i stvarno upoznali i gotovo redovno viđali na Međunarodnom sajmu u Beogradu ili na nekom od predstavljanja nečijih novih knjiga. I mijenjali svoje mukom objavljene knjige ovdje, u izbjeglištvu, u Beogradu.

Jovan N. Ivanović rođen je 15. maja 1941. godine u Donjem Čagliću kod Pakraca. Osmogodišnju školu završio je u Gornjoj Trnavi kod Nove Gradiške, Učiteljsku školu u Križevcima, jugoslovenske književnosti i srpskohrvatski jezik, kao i postdiplomske studije na Filološkom fakultetu u Beogradu.

Objavio je zbirke pjesama „Laste sve dalje“ (1986), „Ozimlje svete mi gore“ (1994), „Kormilar praznog broda“ (2008), poemu poliptihon „Moj otac nije i jeste živ“ (1992, 1998, 2000). Objavio je knjigu književnih ogleda i razmatranja „Ovidljavanja“ (1996, 1998), zatim studije „Pjesničko djelo Vladimira Popovića“ (2000), „Poetičko i poezija u Selimovićevoj ‘Tvrđavi’“ (2001), „’Malaparte’ Vladimira Popovića“ (2003), „Priređivanje Petra Kočića – obmane i promašaji“ (2010), bibliografiju o Petru Kočiću („Sabrana djela“ Petra Kočića, 2002, knj. IV), hrestomatiju „Petar Kočić u paralelama“ (2002), „Lidija Soreli, kantata“ (lice iz poezije Vladimira Popovića – nap. M. K., 2012), pridedio je poemu „Oči“ Vladimira Popovića, objavljenu ovdje, u Beogradu (2017)… Više puta je nagrađivan za pjesme i za pedagoški rad.

I ono što je posebno vrijedno, na čemu je Ivanović dugo radio, pored, između ostalog, i dugogodišnjeg rada na osvjetljavanju književnog djela i života Petra Kočića, jeste njegova knjiga „Moj otac; antologija pesama o ocu srpskih pesnika rođenih u 20. veku“, objavljena u Beogradu, 2011. godine. Među 133 srpska pjesnika (ako sam dobro brojao), desetoro ih je sa prostora današnje Hrvatske: Miloš Bajić, Zoran Bognar (Ćalić), Borivoj Vezmar, Vlado Vlaisavljević, Nikola Vujčić, Nebojša Devetak, Ksenija Zečević, Miloš Kordić, Milan Milišić i Vladimir Popović.

Volio je i cijenio Ivanović i nas Banijce. Znali smo ponekad dugo pričati o Slavoniji i Baniji. I o svemu što ih povezuje: od jezika, kulture (posebno o književnosti, znao je mnoge pisce sa Banije i čudio se: Otkud vas je toliko na tako geograsfski maloj Baniji?), vjere do istovjetnih stradanja srpskog naroda i Slavonije i Banije (i ne samo njih) od ustaša Nezavisne Države Hrvatske u Drugom svjetskom ratu, kao i stradanja u „Bljesku“ i „Oluji“. Stradanja koja su završila etničkim čišćenjem Srba sa prostora današnje Hrvatske. Prostora na kojima su vjekovima živjeli.

Nebojša Devetak uvrstio je Ivanovića u svoju „Antologiju srpskog pjesništva u Hrvatskoj dvadesetog vijeka“ (2002), a Dušan Ivanić u svojoj knjizi „Književnost Srpske Krajine“ (1998) piše o Jovanu N. Ivanoviću:

„… Ovaj pjesnik energiju riječi traži u korijenu jezika, u tradiciji kojoj pripadaju Koder ili Nastasijević, odnosno naši savremenici, Milosav Tešić i    Alek    Vukadinović. Po struci jugoslavista, specijalizovao se kao pouzdan tumač poezije Vladimira Popovića, a dao je dobar prilog i tumačenju proze Meše Selimovića…“ (do     izlaska iz štampe Ivanićeve knjige, Ivanovićeve knjige o Petru Kočiću nisu bile       objavljene, tako da je, sasvim sigurno, to jedini razlog što ih Ivanić ne spominje –  nap. M. K.).

Rođeni Slavonac, kroz čiji sam rodni Donji Čaglić prolazio dva ili tri puta, profesor koji je dugi niz godina službovao u Tuzli, dočekao je da živi izbjegličkim životom u Beogradu, da tu nastavi svoj profesorski i književni rad i da tu, daleko od svog lijepog zapadnoslavonskog rodnog kraja, nađe svoje vječno počivalište. U koje su ga ispratili supruga Radojka, ćerka Milka i sin Milijan. I rodbina, prijatelji, ali ne i književnici. Iako je bio član Udruženja književnika Srbije i saradnik Matice srpske, književnika nisam vidio. A dosta njih poznajem. I nije to zbog toga da Jovan N. Ivanović nije to zaslužio, nego je to i zbog njegove neviđene skromnosti, jednostavnosti, nenametljivosti… I neke posebne tihosti zbog koje je i ostao nepriznat i zaobilažen. A neka mu je za utjehu – nije jedini.

Ono što sam volio i posebno cijenio u njegovoj poeziji jeste „konstrukcija“ pjesme – pored onoga, a vezanog za korijen jezika, što navodi Dušan Ivanić. Da, u pravu je profesor Ivanić, korijen takvog stiha je prvenstveno u „istoriji“ poezije Momčila Nastasijevića. Oslikan akvarelnim bojama riječi kakve se ne sreću, odnosno kakvih je rijetko kod drugih pjesnika. Uvijek je tu i starih, zaboravljenih riječi narodnog jezika, korijena jezika njegovog rodnog kraja. Ali i novih riječi koje su izuzetno funkcionalno ugrađene u osnovni organizam pjesme. Jer riječi, kao na primjer, „ozimlje“, „kolija“, „dovid“, „sloptan“, „prokinu“, „soren“, „rasjed“ „čelac“ itd., jesu na prvo čitanje nove, nepoznate, nejasane, ali je njima korijen u nekoj od starih, dakle zaboravljenih riječi. Kod čega je Ivanović i kao filolog i izvorni pjesnik spojio ta dva plodna ogranka duha, tradicije, sjećanja… u jedno tijelo, u jedno stablo. Njegova pjesma, s precizno raspoređenim, gotovo izrezbarenim stihovima, zaista odgovara njegovoj tihosti, njegovoj nepatvorenoj a urođenoj ljudskoj smirenosti. Iako ona u stvari vješto skriva istančan nemir njegovog stvaralačkog, istraživačkog nerva u prostorima svoga zaista začudnog jezika.

I za kraj ovog sjećanja, opraštamo se od Jovana N. Ivanovića stihovima iz njegove pjesme „Ni tebe ni mene u šarenom sedlu“ (III, pjesma 9), pjesme posvećene pokojnom ocu Nikoli:

…Nad rasjedom krsta

rže

onaj moj čelac

što me pred san

uznio

u kapije neba

ni tebe

ni mene

u zvučnom prahu

njegovog

        šarenog sedla        

Miloš Kordić

Nema komentara

Napišite komentar