Predstavljena nova knjiga hadži Đure Si. Kuljanina „Hodočasničko hodoljublje po Svetoj zemlji“

KAD SE SAN PRETVORI U JAVU


 „Blagodareći milosti Božjoj, hodočastio sam u Svetu zemlju jerusalimsku i palestinsku i dobio Gramatu s pravom da ispred svog imena dodam titulu hadži. A po toj zemlji, po tom gradu Jerusalimu, hodio je Sin Božiji, Isus Hristos, i svi ti putevi su sveti i blagosloveni. Pa kada zakoračite po tim putevima i dotaknete zemlju i kamen kuda je on hodio, kad pogledate okoliš koji je on gledao, to nebo, sunce i zvijezde iznad vas, onda najednom i bez ikakvog napora ili naročitog razmišljanja, shvatite da je život samo jedan ovozemaljski treptaj oka pred vječni naš spokoj“, istakao je, u svojoj emotivnoj besjedi, autor ove knjige u kojoj se, pored putopisa, kriju i druge vrijednosti, jer ona može da posluži kao mogućnost za potpunije saznanje o hrišćanstvu i istinsko osjećanje prema vjeri pravoslavnoj.

Nije dugo trebalo čekat, da se nakon troknjižja o zavičajnosti iliti „Zavičajne trilogije“, pojavi nova knjiga novinara i publiciste Đure Si. Kuljanina, u kojoj se, za razliku od prethodnih, autor pojavljuje kao putopisac, bilježeći perom i kamerom svoje utiske dok je hodoljubio i hodočastio stazama Isusa Hrista po Svetoj zemlji. Više od stotinu prisutnih, 8. oktobra, na promociji u velikoj sali SO Novi Beograd, imalo je prilike, da osim autora, o ovom djelu čuje utiske i protojereja Lazara Manigode, istoričara umjetnosti dr Andreja Vojnovića i arheologa hadži Milojka Budimira.

 

 ŽRTVA MANIGODA ZA VJERU I HRIŠĆANSTVO


 Danko Perić, medijator ovog skupa, u kratkom obraćanju upoznao je prisutne o tome kako je zamišljena ova promocija.

Komentarušući sadržaj, Perić smatra da se u ovoj knjizi autor predstavlja u jednom novom žanru, putopisnom, ali da se jednako tako dobro snalazi kao i u svojim ostalim knjigama, koje, kako je naveo, povezuje jedna riječ “zavičajnost“, jer su se uglavnom odnosile na tematiku iz njegovog rodnog kraja.

Hadži Đuro Si. Kuljanin,  u jednoj od svojih ranijih knjiga „Bogorodična crkva u Čelebićima“, otvara dveri istorijskog vremena 19. vijeka, kada jedan, do tada nepoznat seljak, Marko Manigoda, podiže prvu crkvu na sjeveru Hercegovine. Nakon što je uspio dobiti ferman od sultana, podigao je crkvu, ali mu to Turci nisu zaboravili i deset godina nakon toga su ga nabili na kolac i ispekli živog. Protojerej Lazar Manigoda, prezimenjak ovog zaslužnog čovjeka, bio je prvi govornik na ovom skupu, a svoju besjedu počeo je blagoslovom ovog sabranja.

„Rado sam se odazvao pozivu mog zemljaka, brata u Hristu, jer sam 3,5 godine službovao u parohiji gdje se nalazi i autorovo rodno mjesto Zagorice kod Konjica. Zagorice su i sada bogospasavano mjesto, bez stanovnika, u kome ni ranije nije bilo lako živjeti. Njegovi mještani su uvijek izlazili na sabranja, na zborove, dolazili na Svete liturgije i druga bogosluženja. Tako je radila i porodica Kuljanin. Đurin otac Simo proslavljao je crkvene praznike radeći svoj posao, a da mu niko ne prigovori. Simo i supruga mu Jelka su izrodili divnu djecu i izveli ih na pravi put, a Đuro svojim djelima samo to potvrđuje“, rekao je, između ostalog, u uvodnoj riječi, otac Lazar, koji je 23 godine bio izopšten da vrši svešteničku službu, ali je nakon 23 godine, 3. novembra 1995. godine, ponovo vraćen u službu od Arhijerejskog sabora i Njegove svetosti patrijarha Pavla.

Osvrćući se na knjigu, rekao je “da neka Gospod da mogućnost svima da odu u Svetu zemlju, ali da ta odluka, prije svega, bude utemeljena vjerom, a onda svim drugim, kako bi tamo mogli hodočastiti”.

Hadži Milojko Budimir je hodočastio zajedno sa autorom po Svetoj zemlji. Govoreći na predstavljanju knjige pomenuo je sva mjesta na kojima su bili, ali novinski prostor nam ne dozvoljava da ih sve nabrojimo, kao što je i on, iz istih razloga, skratio svoje ranije pripremljeno izlaganje.

„Možda je najbolje pročitati ovu knjigu, jer je u njoj sve to izuzetno dobro dočarano.  Siguran sam da će mnogi čitaoci nakon toga krenuti autorovim stopama i naći se u Svetoj zemlji“, istakao je Budimir, dodajući da je, po njemu, posebno značajno to što je ova knjiga izašla u godini kada Srpska pravoslavna crkva obilježava osam vijekova svoje autokefalnosti. Budimir je posebno naglasio ulogu Svetog Save, rekavši da je on u Svetoj zemlji postavio temelje zadužbinarstva, gradeći u Jerusalimu poseban duhovni centar za Srbe.

 

DR VOJNOVIĆ: SVETI SAVA UTVRDIO PUT KA SVETOJ ZEMLJI


O ulozi Svetog Save i njegovom hodočašću Svetom zemljom, govorio je i dr Andrej Vojnović, naglasivši da je Sava dva puta boravio na tim prostorima, gdje je osim hodočasne imao i diplomatsku misiju, posebno prilikom njegove druge posjete.

„Postoji to ubjeđenje da je Sveti Sava Sava trasirao put prema Svetoj zemlji, ali su Srbi i prije njega išli put Jerusalima. Ta tvrdnja ide iz riječi Stefana Prvovenčanog, starijeg sina Stefana Nemanje, odnosno, Simeona Mirotočivoga, koji kaže da je njegov otac darivao jerusalemske hramove. Dakle, Savo nije trasirao taj put, nije ga otkrio, ali ono što je sasvim sigurno da ga je on utvrdio. Nedugo nakon toga, možda 4-5 godina kasnije, se odlučio i na drugi put u Svetu zemlju, sa različitim ciljevima. Htio je da vidi gdje se začelo monaško služenje Bogu, kao na primjer tihovanje, ustanožiteljstvo koje su začeli egipatski monasi. Naši istoričari u tom drugom Savinom putovanju vide i jednu diplomatsku misiju. Smatra se da je obilaskom Jerusalimske, Aleksandrijske i Antiofijske patrijaršije, sigurno tri najcjenjenije istočne patrijaršije, pokušao da obezbjedi i samostalnost Bugarske crkve, ono što je već 15 godina uradio i za Srpsku crkvu. Po povratku, svratio je u Trnovo kako bi referisao tadašnjem bugarskom vladaru Jovanu Asenu o rezultatima te misije, gdje se nažalost, i upokojio  13. januara 1236. godine. Međutim, iz nekih drugih razloga, kako bi mogao da mu se da poseban dan, Srbi su taj dan upokojenja pomjerili na 14. januar“, naveo je dr Vojnović, dodajući  da je na tom putu Sveti Sava učvršćivao i samostalnost Srpske pravoslavne crkve.

Dr Vojnović je istakao da knjiga hadži Đure Si. Kuljanina stoji na vrhu jednog velikog spiska pisanija i putovanja Srba na te prostore, ne samo što je izdata ove godine, već i zbog toga što je u njoj prezentovano.

„U tim mjestima, koja su obišli hodočasnici, dešavala se starozavjetna istorija, a tu je mora se naglasiti Hrist spasitelj doživio svoje zemaljske dane i otvorio put prema onome što se zove nebeski Jerusalim“, istakao je dr Vojnović, dodajući da Kuljaninova knjiga sa svim njenim dragocjenim pojedinostima spada u red onih koje treba pročitati, a njen sadržaj čitaocima neće biti samo informacija o Svetoj zemlji, već poziv da odu tamo, a svako onaj ko je obišao te prostore nije se vratio prazne duše.

 

KNJIGA KAO PRIRUČNIK I PODSJETNIK 


Kako to red nalaže, prisutnima se obratio i autor knjige. Zahvalio se uvodničarima na lijepim riječima, publici na strpljenju, kao i predstavnicima agencije „Halo Travel“ iz Niša, organizatorima putovanja.

Ovo što napisah i potpisah posvećujem ocu Simi, majci Jelki i sestri Savki. Roditelji su me vaspitali u blagovjernom pravoslavnom duhu, naučili molitvama i vjerovanju u Gospoda Isusa Hrista i sve svetitelje naše. A sestra, kao najstarija od nas petoro djece, osnažila me i pratila u tom vjerovanju“, rekao je, u uvodnoj besjedi, Kuljanin.

Autor se sjetio i svog profesora matematike Josipa Steneka, kojem je, pregledavajći domaći zadatak iz matematike, za oko zapao Đurin ćirilični potpis.

„Nemajući primjedbu za tačno urađene zadatke, nenadano se okomi na moj potpis, onaj kojeg i danas koristim, tresnu me sveskom po glavi i dosta ljutito reče: „Šta je ovo, žalostan ne bio? Treniraš svoj potpis kao da ćeš jednog dana postati hadžija!“ I, evo, nakon mnogo godina, blagodareći milosti Božjoj, hodočastio sam u Svetu zemlju jerusalimsku i palestinsku i dobio Gramatu s pravom da ispred svog imena dodam titulu hadži,rekao je Kuljanin.

Iz nekoliko strana sročene autorove besjede teško je izdvojiti najvažnije, jer bi zasigurno pisac ovih redova došao u dilemu da možda nešto bitnije nije ispustio. Ipak, po mom skromnom mišljenju, najveći utisak Kuljanin je ostavio u dijelu govora o ispunjenju njegovog sna da jednog dana obiđe Svetu zemlju.

„A ja, koji sam još kao dijete sanjao ovaj san, ostao sam sada pomalo zbunjen njegovim ostvarenjem… Najednom mi misli odoše daleko, tamo do Hercegovine, grada Konjica, rijeke Neretve i mog rodnog sela Zagorice, svih puteva i puteljaka koji vode u njega, svih svojih dolazaka i odlazaka iz njega… U istih mah ugledah sve slike zavičaja, svaku kuću, svaki kamen, žbun… svaku krušku, njivu, cvijetku… Vidjeh i ptice kako lete, leptirove što lepršajući krilima slijeću na cvijetna polja zavičaja… Vidim sve ljude koje sam nekada tu gledao i za trenutak, osjetih sve njihove životne strahove i radosti… Sjetih se mog prvog pričešća u Crkvi Svetog Vasilija Velikog u Konjicu, u ušima očuh i duboki bariton protojereja Nedeljka Mijanovića koji me je, tako je zapisano, krstio u toj crkvi… Sjetih se i obavezne molitve u očevom domu, pred večeru, te glasnog govorenja Oče naš i Simvol vjere, tihog, skoro stidljivog, traženja oproštaja od Isusa Hrista, Spasitelja, za učinjen grijeh proteklog dana… Pred očima mi vaskrsnu i slika mog kuma Đure Živaka, brkajlije, koji je, za života, uvijek lomio krsni hljeb za moju slavu Svetog prvomučenika arhiđakona Stefana, te riječi slavske molitve koje je naizust izgovarao moj brat od tetke, Risto T. Živak… Sjetih se i umilnih i vaspitnih riječi moje majke Jelke pred svaku molitvu i osjetih nježni, topli dodir njenih ruku na mojoj glavi… Pred oči mi vaskrsnu i lik mog oca Sime čiji pogled i sada bi blag i topao, pa takav, nevidljivo, pade po meni… Iz grla mi, tiho i stidljivo, krenuše riječi Simvol vjere… Srce poče jače da mi kuca, topao plamen zahvati mi lice, a noge kao da nisu moje…Stojim u koloni, a kao da ne stojim. Polako, usitnjenim korakom, obilazim oko Rotunde i primičem se Grobu. U toj i takvoj misli dođoh pred Svetu Kuvukliju, pred Grob Isusa Hrista u koji bijaše sahranjen, i iz kojeg je vaskrsao“, u dahu, kao da se trenutno nalazi tamo, izlazile su ove riječi iz autorovih usta.

Zaključujući ovaj tekst, ponoviću nešto što je većina govornika rekla, a na kraju i sam autor „da ova knjiga može da posluži kao priručnik, iliti vodič onima koji budu hodočastili po Svetoj zemlji, a hadžijama kao podsjetnik“.

Predstavljanje knjige završeno je onako kako je i počelo, neuobičajeno za većinu prisutnih, ali prigodno za djelo koje je promovisano. Ovaj put, otac Ratko Savić, autorov zemljak, molitvom je blagoslovio kraj ove, po mnogo čemu, specifične, ali izuzetno uspješne promocije.

TEKST I FOTOGRAFIJE: Željko ĐEKIĆ

This is box title

„HODOČASNIČKO HODOLJUBLJE…“ SEDMA PO REDU AUTOROVA PUBLIKACIJA


Hadži Đuro Si. Kuljanin, Hercegovac, iz sela Zagorice pored Konjica, publicista i novinar, pored ove knjige objavio je istorijski roman „Bogorodična crkva u Čelebićima“, istorijsko-demografsku građu Od Kulina bana do naših dana, zavičajnu monografiju Ukradeni zavičaj, te troknjižje Zavičajnost u riječima, Zavičajnost u izrazima i Zavičajnost u pjesmama. Radi na novim rukopisima i uskoro bi trebalo da svjetlost dana ugledaju neka nova njegova djela.

Nema komentara

Napišite komentar