Sandra Blagić: Još jedno stratište pravoslavnih Srba

Između Travnika i Novog Travnika nalazi se mjesto stravičnog pokolja.

Nakon proglasa o uspostavljanju NDH, ustaše i ustaška vlast počinju sa ubistvima Srba, Jevreja i Roma. Ustaše formiraju županije kao svoje administrativne jedinice.

U Travnik su 16. juna stigli Viktor Gutić i Muhamed Sudžuka. Hapšenje, ubistva, kao i pokatoličenje Srba uveliko je počelo. Koliko se zna, do dan danas, još uvijek nije opisano stratište Smrike kod N.Travnika.

Najmasovniji Pokolj na Smrikama desio se krajem jula i početkom avgusta 1941. godine. Smišljenom strategijom, Viktor Gutić je režirao i izveo lažni napad na svoj auto i na svoju pratnju da bi dobio povod za istrebljenje Srba. Jevrejima je bilo zabranjeno kretanje poslije 6 sati, Srbima poslije 7, a svim ostalima poslije 9 sati.

Pod ovim prilikama ubijeno je 104 Travničana. Sve Srbi.
Jedan dio uhapšenih odveden je na Smrike a drugi dio u Gospić. Drugo hapšenje je obuhvatilo sve Jevreje od 13 do 60 godina. Prvo su bili zatvoreni u okružnom sudu u Travniku, a pošto su im oduzeti svi lični predmeti, potrpani su u marvene vagone i deportovani za Jasenovac. U Jasenovcu je do 3. januara 1942. godine, udarcem malja u glavu ubijeno 90 Jevreja dovedenih iz Travnika.

U okolini Travnika nema sela da nije dalo žrtve u Smrikama.

Bijelo Buće, Vitovlje, Goleš, Korićani, Trebeuša, Komar, Turbe, Karaula, Varošluk, Bačvica. Mnogi su preklanih vratova, ubijeni maljem, vezani žicom završili na Smrikama.

Mučeni, silovani, izmasakrirani, samo jer su bili pravoslavci.

I danas, poslije 78 godina, poželjeh da zapalim svijeće mučenicima. Nije bilo teško pronaći divove koji opominju, ali je teško pronaći pisanu riječ o zlodjelima. Na Čamića brdu nalazi se 10 kamenih figura iskolačenih očiju. Nisam sigurna da li su se začudili odakle ja tu ili su bili zaprepašteni prizorom oko samog platoa.

Onako kako to čuveni arhitekta Bogdan Bogdanović zna i umije, za vreme komunizma i Titovog režima postavio je divove da budu opomena budućim pokoljenjima.

Bez Časnog Krsta ili nekih drugih obilježja koji pravoslavni Srbi imaju, postavio je omegu i zmajeve koji na prvi pogled liče na latinično slovo „U“.
To je ono Bratstvo i Jedinstvo, koje je vladalo. Veliki kameni stražari opominju i danas.

Buduća pokoljenja mladih ustaša.

Buduća pokoljenja potomaka žrtava.

Smrike su proglašene nacionalnim spomenikom 2012. godine pod nazivom: Nekropola žrtava fašizma.

Nekada davno, stajalo je 12 čuvara. Dva visoka gorostasa pokošeni su u proteklom ratu, jer je baš Čamića brdo bila linija razgraničenja između Hrvata i Muslimana.
Ti su kameni divovi uništeni gelerima, mecima, bombama.
A danas ono malo što je ostalo, uzorano je.

Dok palim voštanice, vjetar sa okolnih brda neumorno fijuče. Ostavih svijeće za nekog drugog, možda neko svrati i zapali da izgore do kraja. Gdje god tražila, nisam naišla na podatak gdje su tačno kosti 700 poklanih Srba. Prilazi nam mještanin i reče da je ta mala uzvisina, humka, mjesto gdje su ustaše pobili četnike. Da su još davne 1975. godine kosti premjestili sa prve grobnice na ovaj plato.

U podnožju sa desne strane stoji spomen ploča na kojoj piše ćirilicom:
 Na Smrikama između Bukovice i Vilenice_____ zločinci____ 1941. zvjerski ubili oko 700 nedužnih bespomoćnih građana sa prostora srednje Bosne“.

Vidimo da kao i na drugim spomenicima, ne piše tačno ko su žrtve, a ko su zvijeri.
Zaboravljeni od svog naroda, kosti ko zna gdje leže.
A drugi narodi koji žive u okolini Smrika pričaju svojoj djeci, neku drugu istoriju.

Autor: SANDRA BLAGIĆ
Preuzeto sa: jadovno.com

Nema komentara

Napišite komentar