138 godina od početka Uloškog ustanka: Nesalomivi duh hercegovačkog vojvode Stojana Kovačevića

Hercegovački ustanak protiv austrougarske okupacije Hercegovine počeo je napadom na žandarmerijsku kasarnu u Ulogu, noću između 10. i 11. januara 1882.

Iz mnoštva razloga koji su doveli do ustanka, posebno treba izdvojiti narodno nezadovostvo odlukama Zemaljske vlade u pogledu agrarnog sistema. U jednom izvještaju, žandarmerijski kapetan Lukić, pojavu hajdučije u Istočnoj Hercegovini, doveo je u neposrednu vezu sa odlukom Zemaljske vlade da u gatačkom srezu ponovo zavede sustem četvrtine i trećine umjesto osmine i sedmine, koji su zavedeni 1878. Ovo nezadovoljstvo iznjedrilo je Stojana Kovačevića i njegovu hadučku četu. Prve okupacione godine, Stojan je proveo na svom imanju u Srđevićima kod Gacka. Hajdukovanje je počeo 1880, da bi se, već naredne godine, 31.jula 1881. proslavio napadom na austrijsku vojnu poštu u Kamenom Brdu kod Cernice. Njegova glava je bila ucijenjena sa 100 dukata. Stojan je uživao veliki autoritet u narodu, budući da nikada nije bio u pandurima, niti je stupao u vezu sa okupatorskim režimom.
U Krivošijama, 1881, na svoju ruku, Stojan je sproveo jednu ustaničku akciju i dobio na dar, -vjerovatno od jednog bokeljskog zlatara – sablju i revolver.
21.decembra, Stojan dolazi u Hercegovinu i već tada, njegovu četu počinju popunjavati muslimani. Njegov zamjenik u četi postao je Murat Madija. Ranjenog sina Tripka, Stojan je povjerio na čuvanje Tripku Krvavcu i obojicu ih uputio u Crnu Goru. U to vrijeme, odmetnuo se, skupa sa 30 ljudi, pandur Obren Šagovnović iz Bileće, istakavši na čelo svoje čete stari ustanički barjak iz 1875.
U prvoj polovini januara 1882, odmetnulo se 39 žandarma, 3 serdara, 4 potserdara, 11 harambaša i 120 pandura.

Objavljivanjem Vojnog zakona, koji je predviđao obavezno služenje vojnog roka, probudila se narodna svijest o kobnim namjerama okupacione vlasti, koje su neminovno upućivale na ubrzanje asimilacije stanovništva, da bi se, u zgodnom momentu, sprovela i aneksija.
Bio je to kraj srpskih nadanja da će austrougarska uprava u Bosni i Hercegovini biti privremena.

Mnogi Hercegovci, ugroženi vojnim zakonom, ubježali su u Crnu Goru. Preko poslanika barona Temela, Auatro-Ugarska je zahtijevala strogo neutralno crnogorsko držanje spram zbivanja u Hercegovini. Prema dostupnim izvještajima, Hercegovački ustanak je počeo tokom noći između 10.i 11.januara 1882, napadom 1000 ljudi iz Borča i okoline na ulošku kasarnu. Silovitim napadom, kasarna je ubrzo zauzeta. Pandurski potserdar i ustanički vođa iz 1875. Pero Tunguz, imao je odlučujuću ulogu u zauzimanju kasarne, ali nije sigurno da li je vršio napad na kasarnu skupa sa drugim ustanicima ili je, pak, iz kasarne – kojoj je kao austrijski potserdar ima pristup – dao podršku ustanicima.
Pravoslavni i muslimani pođoše zajedno, kako navode u jednom pismu, „da se dobro iskrvave Srbi i Turci u latinsku krv.“

Prema telegramima koji su stizali u Generalnu komandu, vidljiva je naročita zabrinutost vojnih zapovjednika zbog odmetanja vojvode Tripka Vukalovića iz Zubaca i najuticajnijeg nevesinjskog muslimana Salka Forte iz Sopilja, bivšeg turskog juzbaše, koji su mogli pokrenuti velike narodne nemire u trebinjskom i nevesinjskom srezu. Već 11.januara izvršen je napad na žandarmerijsku stanicu na Hatelju, u Dabarskoj visoravni. To je bila najzapadnija tačka ustaničkog djelovanja.

U najsloženijoj situaciji, tokom ustanka, nalazilo se Gacko. Administrativni centar je bio u Metohiji (Gacku) , a vojni u Avtovcu. Težište odbrane je postavljeno u Avtovcu, što se odnosilo na izradu šančeva i raspoređivanje brdskih baterija za odbranu grada. 16.januara, vojska i žandarmerija su napustile Metohiju, u kojoj je samo ostao serdar Grgur sa svojim pandurima. Istog dana, ustanici su izvršili naoad na komunikacioni centar u Koritima, a dan kasnije, na Planiku, austrougarske snage su pretrpjele značajne gubitke. Stojanova četa nije mirovala: munjevitim napadima, ustanici su pokidali telegrafske veze između Gacka i Nevesinja.

Već sjutradan, 150-200 bilećkih ustanika (među kojima valja pomenuti serdare Mrdaka Luburića i Nikolu Vujovića, potserdare Obrena Šagovnovića i Vidaka Anđelića, te harambašu Nikolu Miloševića), počeli su ustanička djejstva većih razmjera u bilećkom kraju. U ustaničkim operacijama prema Konjicu, isticali su se Tunguz i Forta. Ustanak se širio takvom brzinom da je namjesnik Dalmacije, feldmaršal-lajtnant baron Jovanović, naredio da se žandarmerijska služba u potpunosti obustavi, osim na glavnoj arteriji koja je vezivala Mostar sa Dalmacijom (Mostar-Metković).

25.januara, likvidirana je žandarmerijska stanica u Kalinoviku, a početkom februara izvedeni su neuspješni napadi na Foču. Stojanove pokušaj da podigne veći broj gatačkih Srba na oružje pokazao se sasvim neuspješnim budući da su gatački serdar Nikola Grgur i vojvoda Bogdan Zimonjić zauzeli negativan stav prema ustanku i ostali lojalni austrougarskoj upravi do sloma ustanka.

Na čelu svoje leteće čete, početkom februara, Stojan je stigao u Gacko i uputio prijeteće pismo kotarskoj oblasti u Metohiji, u kojem stoji:

„Slavnoj kotarskoj oblasti Gacko
Ne znam jesi li razumio što je bilo u Tjentištu na kasarni u kotaru fočanskom. Bio sam s njima 4 čela. Zapalio sam im kasarnu. Oni iskali u mene vjeru da ne gore. Ja sam ih na vjeru primio i život njihov oslobodio, pustio ih svom gospodaru u Foču. Mislim na Tvoj kotar do današnjeg dana udariti. I ovo ti činim znati, da ne rečeš i da sam na vjeru udario, već da se dobro čuvaš. Vidiš li crna kukavice kakva je vjera u mene, po koliko tvojih soldata spremam na vjeru u mjesto, a ti moje robiš i mučiš po tavnicah. Ja znam da to nije od strane cara čestitoga već od vas murtata.
Ljubezno te pozdravljam,
Veliki vojvoda hercegovački
Stojan Kovačević

N.P. Čekam odgovora na ovo moje pismo. Da čujem vaše misli. 

Stojanove ustaničke aktivnosti u Gacku najviše je ometao Bogdan Zimonjić. S jedne strane, interesi Bogdanovog sina Stevana, bivšeg načelnika grahovskog, nijesu bili ostvarivi na Cetinju zbog ličnog sukoba sa knjaževom Vladom. S druge strane, zbog svojeg pasivnog odnosa prema odmetnicima i držanja gatačkog stanovništva u relativnoj pokornosti, pop Bogdan je stekao veliku naklonost austrougarskih vlasti, o čemu ćemo govoriti drugom prilikom.

Nakon susreta sa Stojanom, kapetan Vule Adžić je, telegramom iz Žanjevice, uputio izvještaj knjazu Nikoli u kojem stoji: “ Stojan me zakumi da vam lično javim: prvo, Stojan kaže da ne dadu ništa raditi ovi ljudi: pop Bogdan Zimonjić, Nikola Grgur, pop Periša Dražljević i Turčin Mulalija Zvizdić ili batak. Stojana Kovačevića bio je izraz strašan koji vi se opisati ne može, vičući što učiniste braćo, Bog vi i sveti Jovan što mi radnju pokvariste i uznemiriste. Imam Boga više sebe, imam braću Ercegovce Turke i Rišćane i sve mi je to naredno – Božju vi vjeru zadajem.. imam cijelu namjeru da udarim na Metohiju i Avtovac – zadajem vi Božju vjeru- od toga me niko ne može odvratiti jer da vi kažem ko mi smeta od domaćijeh (navodi ista imena) ako ne bi ostupili od namjera do sad učinjenih da ću š njima postupati kao s Austrijancima.

Ovih nekoliko primjera, nedvosmisleno pokazuju nepokolebljivost Stojanovog ustaničkog duha. Hercegovački ustanak je brzo ugušen, prvenstveno zbog pasivnog držanja obrenovićevske Srbije (čija se vlast, Tajnom konvencijim, obavezala da neće činiti ništa što bi moglo biti u suprotnosti sa zvaničnom bečkom spoljnom politikom) i uglavnom, neutralnog držanja Crne Gore (koja se, skoro sasvim osamljena i pritisnuta austrougarskim ucjenama morala, iznova i iznova, javno ograđivati od Stojana i njegovih ustanika.)

Stojanov ustanak je propao, ali je ustanički duh iz 1882. ukazao na neodrživost Bosne i Hercegovine, na najzgusnutije hercegovačke pritivrječnosti, koje će se pokazati kao prevelik zalogaj Habzburške monarhije, kao zalogaj na kojem je Ćesarovina polomila zube.

Veliki Gačanin, Stojan Kovačević, danas leži pored Hrama Svetog Vasilija Ostroškog u Nikšiću, kao najveći hercegovački junak toga vremena. Sa druge strane Hrama, leži Novak Ramov Jovović, kao najveći crnogorski junak istog zemana. Između ta dva groba, na Petrovoj glavici, stoji Hram u kojem je trebalo da počiva Kralj i Gospodar Nikola I Petrović Njegoš.

Petrova glavica je nesuđena kraljeva grobnica, kao što je Nikšić nesuđena crnogorska prijestonica. No, upravo odatle, sa Petrove glavice, dva vjerna srpska stražara, Stojan i Novak, neumorno čuvaju vrata Nikšića, „gledajući dolje na drumove“.

Rade Crnogorac

Vest preuzeta sa: slobodnahercegovina.com

Nema komentara

Napišite komentar