Kiković: “Ni komunizam nije ugušio Srpstvo u Crnoj Gori, pa neće moći ni poslednji neokomunistički diktator Milo Đukanović“

ZA PORTAL SRPSKA ISTORIJA GOVORI SRPSKI ISTORIČAR U CRNOJ GORI GORAN KIKOVIĆ, POTPREDSEDNIK SKUPŠTINE OPŠTINE BERANE I PREDSEDNIK SAVEZA SRPSKIH UDRUŽNJA SRPSKA NARODNA ODBRANA VASOJEVIĆA I LIMSKE DOLINE

BOJANIĆ: Gospodine Kikoviću, jedan ste od najglasnijih srpskih političara i istoričara iz Crne Gore koji godinama unazad ukazuje na obespravljenost Srba u Crnoj Gori. Šta možete da nam kažete o Srbima nekad i danas u Crnoj Gori, odnosno da nam napravite paralelu između prošlosti i sadašnjosti?

KIKOVIĆ: Moram podsjetiti javnost kako Srbije tako i Crne Gore i sve čitaoce veoma uvaženog portala Srpska istorija da je Crna Gora u svojoj istoriji doživljavana i nazivana “srpskom Spartom“, “Pijemontom srpskog naroda i srpske krune“, “dragim kamenjem“, “buktinjom srpske slobode“ (…) Tako su je slikali najumniji i najviđeniji Srbi, poput Laze Lazarevića, Alekse Šantića, Sima Matavulja, Branka Radičevića i drugih. Ta i takva Crna Gora, zemlja Svetoga Petra Cetinjskog i Svetoga Vasilija Ostroškog, zemlja čojstva i junaštva, hrabrosti i poštenja, danas u najvećoj mjeri živi samo u sjećanjima, knjigama i pričama. Takva Crna Gora, dostojanstvena i dostojna poštovanja, časna i poštena, prestala je da postoji nakon dolaska komunističkog režima na vlast 1945. godine. Tada dolazi do pokretanja tzv. crnogorskog pitanja, a nova nacija je rođena 01.05.1945. nakon objavljivanja teksta “O crnogorskom nacionalnom pitanju“ u listu “Borba“, autora književnika i političara Milovana Đilasa.

Tim činom su komunisti samo nastavili ono što su započele crnogorske ustaše – Sekula Drljević i Savić Marković Štedimlija. Otada pa do današnjeg dana, u kontinuitetu, u Crnoj Gori traje akcija ubijanja duše i nacionalne svijesti Crnogoraca. Tada su to radili komunisti, a danas njihovi ideološki sljedbenici, koji se, doduše, jesu preobukli u nova odijela i zamijenili parole, ali je suština ostala ista. A suština se sastoji u rasrbljivanju, stvaranju lažne nacije, brisanju kolektivnog pamćenja i svijesti. Način rada je ostao isti. Razoriti narod u moralnom, duhovnom i nacionalnom smislu, izazivajući raskole i podjele u stanovništvu, sprovoditi ateizaciju i amoralizaciju.

Veliki srpski pisac Jovan Dučić je kazao:  “Vjerujem u Boga i u srpstvo“. Ali nekima u našem narodu nije ništa sveto. Najdrastičniji primjer jeste agresija na srpski jezik, u zemljama okruženja postoji krađa srpskog jezika! Da bi se ubijedili građani Crne Gore i svijet, kako postoji nekakva “crnogorska nacija“ stvara se takozvani “crnogorski jezik“. Zapravo, jedan dio ijekavskog dijalekta srpskog jezika pokušava se proglasiti novim jezikom.

Radi se zaista o primitivnoj, ideološkoj, antinaučnoj konstrukciji čiji je jedini cilj izmišljanje novih crnogorskih ustanova i uništenje postojećih srpskih. Dopustimo li da se dijalekt ili provincijalizam proglasi jezikom, onda bismo dobili mnogo novih jezika u svijetu: američki, kanadski, meksički, brazilski, austrijski, novozelandski, južnoafrički, itd. Naravno da je ovo potpuno besmisleno i nijedna ozbiljna država ne bi sebi dopustila ovako nešto, ali ova naša je nešto drugo i zato nad srpskim jezikom i narodom sprovodi zločin (genocidnih razmjera i kapaciteta). Uzgred, međunarodne naučne i druge ustanove nažalost ćute pred ovakvim postupcima. Napomenimo da na staroslovenskom riječ “jezik“ znači “narod“.

BOJANIĆ: Šta kažete o izmišljenom crnogorskom jeziku?

KIKOVIĆ: Oni koji su u Crnoj Gori do sada bili Srbi, pa od sada ne žele da budu Srbi već Crnogorci, imaju prâvo na takvo opredjeljenje, bez obzira koliko to besmisleno bilo. Ali, i obrnuto, to nikako ne daje za prâvo onima koji žele da se odreknu svog porijekla i identiteta da kradu i otimaju ono što je autentično i neprikosnoveno, međunarodno priznato kao srpsko. A to je, na primjer, jezik. Oni koji se izjašnjavaju kao “Crnogorci“ i koji žele da imaju svoj registrovan “crnogorski jezi, neka se već potrude da smisle novi jezik koji će se od svakog dijalekta srpskog jezika razlikovati za najmanje 50%.

Svi Srbi u Crnoj Gori i Srbiji i drugdje (kao i naučne, prosvjetne, državne i druge ustanove) dužni su da se bore protiv postojanja i priznanja takozvanog “crnogorskog jezika“. Crnogorski govor nije čak ni cio dijalekt, već samo lokalna interpretacija ijekavskog narječja, štokavskog dijalekta srpskog jezika. Oni koji tvrde drugačije jesu ili velike neznalice ili zlonamjerni demagozi. Po pomenutom pitanju nema nikakvog kompromisa. Nekome se može srpski jezik sviđati ili ne – može ga koristiti ili ne – ali niko nema prâvo da vrši amputaciju srpskog jezika i da mu nasilno mijenja identitet, jer bi to značilo da se nasilno zavodi ideologija genocida, kao priprema za njegovo sprovođenje. Nažalost, ne bi bilo prvi put srpskom narodu da tako nešto doživi.

Stoga svi Srbi u Crnoj Gori i Srbiji i drugdje (kao i naučne, prosvjetne, državne i druge ustanove) dužni su da se bore protiv postojanja i priznanja takozvanog “crnogorskog jezika“. Crnogorski govor nije čak ni cio dijalekt, već samo lokalna interpretacija ijekavskog narječja, štokavskog dijalekta srpskog jezika. Oni koji tvrde drugačije jesu ili velike neznalice ili zlonamjerni demagozi. Po pomenutom pitanju nema nikakvog kompromisa. Nekome se može srpski jezik sviđati ili ne – može ga koristiti ili ne – ali niko nema prâvo da vrši amputaciju srpskog jezika i da mu nasilno mijenja identitet, jer bi to značilo da se nasilno zavodi ideologija genocida, kao priprema za njegovo sprovođenje. Nažalost, ne bi bilo prvi put srpskom narodu da tako nešto doživi.

BOJANIĆ: Kikoviću, ovde se u Srbiji postavlja često pitanje da li u Crnoj Gori može da se živi kao Srbin?

 KIKOVIĆ: Naravno da može da se živi kao Srbin, pa naši preci su opstali pet stotina godina, pa mnogi nijesu podlegli pod turčenjem i prelaskom u druge vjere i sada eto nacije. Momir Vojvodić, poznati srpski pjesnik i pisac iz Crne gore, kazao je da Crnogorac koji nije Srbin jeste nečije kopile. Ali dio srpskog identiteta, pored vjere, čine i jezik i pismo.  Od Crne Gore kao srpske države i naroda, svega je ostalo oko 28,73% stanovništva koji se izjašnjavaju kao Srbi. Na popisu stanovništva u Crnoj Gori 1909. godine od ukupno 317.856 građana ogromnu većinu stanovnika činili su pravoslavni Srbi  (94,38%), dok su ostali uglavnom bili Arnauti i  muslimani. Srpskim jezikom je govorilo 95% stanovništva, a u malom procentu je bilo i stanovništva sa albanskim jezikom kao maternjim.

Međutim perfidnim ucjenama i političkom indokrinacijom, uz zaglušujuću propagandu, oduzima se nacionalno biće većini Srba i oni su po osnovu državnosti prevode u novu naciju – Crnogorce, mijenja im se vlastiti jezik i pismo, nekritičkim i nasilničkim odnosom vlasti prema njima. Tako nijesu radili ni Turci za vrijeme viševjekovnog ropstva.

Zato, zahvaljujući promjeni identiteta, srpskoj zajednici u Crnoj Gori prijeti asimilacija i nestajanje, što predstavnici vlasti, a i jedan dio opozicije, neskriveno i žele. Misle da će se preumljenjem odnosno stvaranjem nove vještačke nacije otrgnuti od suštine srpskog nacionalnog bića i da će tako lakše sprovoditi samovolju, što ionako udarnički čine svakodnevno sa osvetničkim sladostrašćem.

BOJANIĆ: Problem su mnogi istorijski izvori, popist stanovništva i  svedočenja, da je na prostoru Crne Gore oduvek živeo samo srpski narod, da li i Vi mislite isto?

KIKOVIĆ: Tako je, najveći neprijatelji ovom naumu jesu mnogobrojni istorijski izvori i popisi stanovništva koji ukazuju da je srpsko nacionalno određenje u Crnoj Gori bilo apsolutno većinsko do 1945. godine i da crnogorske nacije do te godine nije bilo. Socijalistička vlast je to narodno opredjeljenje faktički stavila van snage i proklamovala crnogorsku naciju. Sve je to urađeno planski, radi razbijanja srpskog uticaja i karaktera Crne Gore u budućnosti.

Crnogorski Srbi danas traže status konstitutivnog naroda, jer u ovakvoj državi nemaju nikakva prâva. Raspadom bivše “velike“ Jugoslavije i stvaranje novih država ponovo je otvoreno na dramatičan način ionako polurazriješeno i naopako postavljeno “srpsko pitanje“. Sa otcjepljenjem Crne Gore, uz istovremeno držanje Republike Srpske u okviru Bosne i Hercegovine i drsko zapadno djelovanje u podršci nezavisnosti lažne države Kosovo, sprovodi se marginalizacija značaja srpskog naroda na Balkanu.

Zato Srbi u Crnoj Gori moraju tražiti svoja prâva, prije svih prâvo na nacionalne, kulturne i prosvjetne institucije i svoje udžbenike istorije i Srpskog  jezika i književnosti, makar ih uvozili iz Srbije i Republike Srpske. A ako se stvari budu i dalje razvijale nepovoljno, u budućnosti treba tražiti i srpske razrede u zajedničkim školama ili svoje nacionalne škole na srpskom jeziku. Po srpski narod je dugoročno najopasnije poistovjećivanje sa novom crnogorskom izmišljenom nacijom i lažni govor kako u Crnoj Gori svi imaju ista prâva po Ustavu. Jer, nakon referenduma, položaj Srba u Crnoj Gori postaje nepodnošljiv, pošto su Srbi marginalizovani u svakom pogledu: bez svojih medija, bez adekvatnog političkog predstavljanja, ekonomski ugroženi i bez ikakvog uticaja na kreiranje državne politike, u državi u kojoj su uvijek bili autohtoni narod, a danas odjednom – nijesu više! Sasvim je moguće da će i Srbi u Crnoj Gori morati da shvate ono što su mnogi narodi prije njih već naučili, a to je da im ni slobodu ni prâva niko neće dati samo zato što ta prâva formalno postoje na papiru, već će morati svoja kolektivna prâva da konačno uporno traže, sve dok ih ne budu dobili i mogli da ih koriste u realnom životu.

Poznato je da je, poslije referenduma (za koji postoje brojni dokazi da nije bio izraz volje naroda), proces udaljavanja Srba i nove nacije Crnogoraca, postao žestoko intenziviran i danas je nepremostiv jaz između ta dva tabora. Prevazilaženje tog kancerogenog stanja mora početi odmah, jer Crna Gora, u suprotnom, može zapasti u još dublje podjele i građanske sukobe. Da bi se to izbjeglo, odnosi između Crnogoraca i Srba u Crnoj Gori treba da budu ustavno-pravno regulisani na demokratski način. Odlaskom režima Mila Đukanovića možda bi se veći dio Crnogoraca vratio “vjeri prađedovskoj“. Jer, naopakim djelovanjem vlasti Mila Đukanovića u dužem periodu, Srbi i Crnogorci se već razlikuju po jeziku, kulturi i pristupu sadržaju istorije. Zato u školama u Crnoj Gori treba da postoje odjeljenja na srpskom jeziku. Bolje bi bilo da se ponište sadanje proustaške reforme, koje dio po dio srpskog nacionalnog bića nasilno izmještaju iz baštine srpskog naroda – u kulturološkom, etničkom, političkom pa i bezbjednosnom smislu.

Kroz istoriju i vjekove Crnogorci nijesu postojali, kao narod. Od nastanka Zete, a potom Crne Gore kao srpske države, pa sve do komunizma – Crnogorci su bili Srbi.

Crnogorski režim ne obezbjeđuje elementarne prâva za srpsku zajednicu ni na nivou nacionalnih manjina, tako da je nedopustivo prokazan i prognan srpski jezik, zatim zastava trobojka a sve žešće i Srpska Pravoslavna Crkva, na koju se režim okomio poslednjih mjeseci. Srpski narod je jedinstven u osudi uvođenja crnogorskog jezika i izričit je u odbrani i održanju srpskog jezika i ćirilice.

Iako, po sumnjivom popisu aktuelne vlasti, u Crnoj Gori ima oko 28,73% nacionalnih (etničkih) Srba, pogledajte tabelu broja i procenta zapošljenih građana srpske nacionalnosti u najznačajnijim crnogorskim institucijama po posljednjem državnom istraživanju.

Srbi u Crnoj Gori treba da spriječe dukljanizaciju Crne Gore, da se u tome drže Njegoševe misli i djela i da nepokolebljivo budu uz sve što pripada Srbima u Srbiji, Republici Srpskoj i rasijanju.

Pogledajte tabelu aktuelne državne vlasti i sâmi zaključite u kakvom je položaju srpski narod!

Kiković je tabelom o broju zaposlenih u javnom sektoru predočio stanje Srba u Crnoj Gori:

Služba predsjednika Crne Gore – 15 zaposlenih, 0 Srba

Zaštitnik ljudskih prava i sloboda – 18 zaposlenik, Srba

Uprava za kadrove – 34 zaposlena, Srba

Državna revizorska institucija – 44 zaposlena, 3 Srbina

Generalni sekretarijat Vlade – 106 zaposlenih, 0 Srba

Sekretarijat za zakonodavstvo Vlade – 21 zaposlen Srba

Pri MUP-u 2.825 pripadnika, 149 Srbi

Ministarstvo prosvjete – 54 zaposlenih, Srbina

Ministarstvo pravde – 19 zaposlenih, 0 Srba

Ministarstvo rada i socijalnog staranja – 76 zaposlenih, Srba

Ministarstvo nauke – 19 zaposlenih, Srba

Ministarstvo kulture – 34, samo 1 Srbin

Ministarstvo saobraćaja – 18 zaposlenih, 1 Srbin

Ministarstvo odbrane – 184 zaposlenih, 14 Srba

Ministarstvo vanjskih poslova – 63 zaposlenih, 1 Srbin

Ministarstvo za ljudska i manjinska prava – 15 zaposlenih, 1 Srbin

Ministarstvo zdravlja – 42 zaposlenih, 1 Srbin

Ministarstvo ekonomije – 89 zaposlenih, Srbina

Ministarstvo finansija – 125 zaposlenih, 10 Srba

Ustavni sud – 32 zaposlenih, 1 Srbin

Vrhovni sud – 46 zaposlenih, 0 Srba

Upravi sud – 21 zaposlenih, 0 Srba

Apelacioni sud – 27 zaposlenih, Srba

Privredni sud – 39 zaposlenih, 1 Srbin

Vijeće za prekršaje – 22 zaposlenih, 0 Srba

BOJANIĆ: Kakvo je stanje  u Vasojevićima, područje u kojem Vi delujete?

KIKOVIĆ: Još kao student na Filozofskom fakultetu u Prištini, na predavanju kod mog profesora Branislava Milutinovića, saznao jednu istorijsku istinu. Na pitanje odakle sam, ja sam mu odgovorio da sam iz Berana. On me je upitao jesam li Vasojević? Ja sam odgovorio potvrdno. Tada mi reče: “Vi Vasojevići ste u teškoj istorijskoj situaciji, na Cetinju vas smatraju Srbima a u Beogradu Crnogorcima!“ I stvarno je tako. Mi nismo ni Srbijanci ni Crnogorci, a Vasojevići su najčistiji dio srpskog naroda odnosno oni su najveći Srbi. Međutim, poslednjih desetak godina dosta sam se bavio lokalnom istorijografijom i sazano sam da smo mi autohtoni rod. Odnosno da su Vasojevići svoji na svome. Da nisu nikakvi došljaci kako im se to spočitava. Da su imali svoju kneževinu Holmiju i u ranijim vremenima.

Elem, gledam svaki dan kako se nekada izvanredno plodna regija sa vrlo razvijenim ratarstvom, voćarstvom, stočarstvom (u selima) i značajnom industrijskom proizvodnjom u fabrikama (u gradu, posebno Beranama) pretvara u najzaostaliji dio današnje crnogorske države. Vidim kako se svakog dana bezobzirnom eksploatacijom šumske građe uz nepojmljivu pljačku tog najvažnijeg prirodnog resursa ovog kraja, ciljano djeluje, tako da opštinama ne ostaje dragocjeni prihod koji bi mogao biti usmjeren na izgradnju akutnih saobraćajnica ili obnovu industrije. Da je posrijedi namjera, a ne nesnalaženje aktuelne crnogorske vlasti, jasno pokazuje teritorijalno razbijanje Vasojevićâ, ne usuđujem se da kažem na koliki broj opština, jer taj naum, po svemu sudeći, nije još okončan!? Vidim opet i to da se narodu ovog kraja nude visokoškolske ustanove (sa proizvođenjem visokostručne radne snage bez zapošljenja), otvaraju se diplomatske akademije za buduće diplomate (a u današnjem političkom životu Crne Gore na najvišim državnim funkcijama Srbi su zastupljeni na nivou statističke greške), kako bi se valjda ovaj violentni Vasojević naveo da se prvo obrazuje (a to je dokazao najvećim brojem doktora nauka po cm2 učene Evrope) pa tek onda zaposli na mjesto dostojno njegovogm obrazovanja, uz mali uslov da to sve može postići, ako dotle preživi.

Vasojevići su uvijek imali svoju orijentaciju, a ona je bila vezana za Crnu Goru, i naravno za Crnu Goru koja je težila ujedinjenju sa Srbijom i svim srpskim zemljama. Takođe je poznato da su Vasojevići bili na referendumu 2006-te u većini za zajedničku državu sa Srbijom. No, bez obzira na to kako je sproveden taj referendum, oni danas prihvataju realnost da je Crna Gora samostalna, ali i crnogorska vlast treba zato da poštuje specifičnost Vasojevićâ, jer su Vasojevići najveće srpsko pleme. Uostalom, Vasojevići su kroz istoriju dali dosta krvi za Crnu Goru, o čemu je ponajbolji primjer boj na Bukovoj Poljani, gdje bi – da nije bilo Vasojevićâ – Crna Gora nestala i bila okupirana. Ima još puno sličnih primjera, pa o tome govore i pjesme kralja Nikole Petrovića u kojima on najbolje odslikava Vasojeviće, jer je znao da cijeni to da su mu Vasojevići “prislonili još jednu Crnu Goru“ i pomogli mu da tadašnja Crna Gora postane veća država. U Vasojevićima se danas teško živi, mladi odlaze, naša sela su opustjela. Ovo vam najupečatljivije govori u kakvom je stanju oblast Vasojevića danas. Takođe je ugroženo u Crnoj Gori sve što je srpsko: srpski jezik, srpska pravoslavna crkva, srpska kultura…Ali Vasojevići su i dalje većinski Srbi. Tako će i ostati.

BOJANIĆ: Srbija je naša majka, ispričajte nam priču kada ste putovali ka Beogradu, i kada vas je prijatelj pozvao.

KIKOVIĆ: Dakada sam jednom prilikom putovao prema Beogradu pozvao me je telefonom jedan prijatelj i pitao me gdje sam? Ja sam mu odgovorio da idem kod majke, a on pomislio da sam kod moje rođene majke, u selu Rovcima kod Berana. Veli mi: “Pa znači u Rovcima si!?“ Ja mu rekoh: “Ne, putujem prema Beogradu, prema majci Srbiji!“ Tako misli svaki pravi Crnogorac odnosno Srbin. To mora da shvati svaka vlast u Srbiji. Ova vlast u Srbiji je u velikim problemima.

BOJANIĆ: Koliko matica Srbija pomaže srpskom narodu u Crnoj Gori i kako vidite rešenje Kosmeta?

KIKOVIĆ:  Pitanje Kosova i Metohije nije riješeno, a kakvi su izgledi, teško će se i riješiti. Srbija skromno pomaže nama u Crnoj Gori,  ali je ipak formirana “Srpska kuća“ i to je dobro. Ja sam tražio otvaranje konzulata u Beranama, bilo je obećanjâ, ali do sada nije ova ideja realizovana. Srpski narod i država Srbija ne smiju dozvoliti otimanje crkava u Crnoj Gori i uništavanje srpskog jezika, na kojem su stvorena književna djela neprocjenjive vrijednosti, u samom svjetskom vrhu.          Odbrana Srbije se ne vrši samo u Beogradu već i u Beranama, Banjaluci, Herceg Novom, Trebinju…Zato država Srbija treba da pomaže kulturne institucije Srba u Crnoj Gori, kao na primjer da pomogne štampanje časopisa “Glas Holmije“ i pomoć kulturnih manifestacija koje mi organizujemo okupljeni oko Srpske narodne odbrane Vasojevića i Limske doline. I, naravno, da šalje umjetnike i kulturne poslenike da organizuju promocije knjigâ, dramske predstave i druge manifestacije u organizaciji države Srbije. Ako ne može konzulat Srbija u Beranama, može i mora da osnuje Srpski kulturni centar.

BOJANIĆ: Recite nam kolega Kikoviću  kakva je istorija o Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi u Crnoj Gori odnosno kažite nam istinu o autokefalnosti na teritoriji današnje Crne Gore?

KIKOVIĆ: Poslednja komunistička vlast u Evropi, umjesto da demokratizuje zemlju i vrati oduzetu imovinu koju je crkvi komunistički režim oduzeo, ona najavljuja usvajanje nekakavog zakona gdje će tu imovinu da oduzmu i da je prepišu na državu.

Poznato je da su sve značajne manastire i crkve podigli Nemanjići koji su po mišljenju ove vlasti okupirali Crnu Goru. U dolini Lima zračile su svetosavskim, pravoslavnim duhom njene mitropolije još od proglašenja srpske autokefalne crkve (1219. godine). Sa mitropolitske katedre iz manastira Đurđevih Stupova kao i sa katedra crkve Svetog Petra i manastira Mileševo, nastavljeno je širenje svetosavlja i u vrijeme teškog turskog ropstva, crkvena zvona i glas kaluđera pozivao je narod da izdrži i u najtamnijem periodu srpske istorije, kad mu je zaprijetila bezdana propast, glas nade pozvao ga je da se drži svoje vjere i crkve i da se odrekne borbe za nacionalni opstanak. Sa ove svete zemlje – iz doline Lima, Raške i Ibra – ponikli su prvi srpski državnici, vladari, političari, diplomate i znameniti duhovnici, pa i prvi srpski svetitelji (Sv. Simeon Mirotočivi, Sv. Sava, Sv. Stevan Prvovjenčani, Sv. kralj Stefan Dečanski i dr.) U dolini Lima, Ibra i Raške mnogi spomenici i svetinje svjedoče o autohtonoj graditeljskoj školi u istoriji graditeljstva i umjetnosti poznatoj pod imenom Raška škola. Ta velika graditeljska škola sa svojim monumentalnim građevinama i visokim umjetničkim dometima prevazilazila je (i prevazilazi i danas) nacionalne granice. Veličanstveni spomenici kulture i svetinje: Studenica, Đurđevi Stupovi u budimljanskoj župi, Sv. Petar u Bijelom Polju, Sopoćani, Mileševo, Arilje, Sv. Nikola u Topolici, kao i druge brojne crkve i manastiri u dolini Lima, pa i oni koji nijesu imali sreće da u cjelosti prežive varvarska razaranja Turaka, njihova pustošenja i paljenje, i danas svojom monumentalnošću i sjajem, neki makar u ostacima temelja, svjedoče o jednoj velikoj civilizaciji i razvijenoj kulturi srpskog naroda u srednjem vijeku i na ovom prostoru. Upravo ti brojni spomenici i svetinje, među kojima su Polimski najbrojniji, i danas izazivaju divljenje evropske i svjetske kulturne javnosti, dokazi su velikog dometa naše srednjovjekovne kulture i razvijenog, duhovnog života naših dalekih predaka, još u vrijeme prije nego što su nastale velike civilizacije na Zapadu Evrope.

To sve dokazuje da je ovaj prostor imao individualnost tokom svog istorijskog postojanja, isticao se osobenošću i bogatstvom duhovnog života, posebno djelatnosti njenih episkopija i mitropolija. Teritorija budimljanske mitropolije, od svog nastanka pa do gašenja imala je izuzetno veliku geopolitičku ulogu u povezivanju srpskih država – Zete i Raške. Polimlje je bilo njihova spona, a u doba Nemanjićâ središnji dio ovih srpskih ujedinjenih zemalja, da bi u novovjekovnoj istoriji, kada se kroz oslobodilaštvo stvaraju i izgrađuju dvije nacionalne države – Crna Gora i Srbija – takođe, imalo značaj čvrste njihove veze, kopče. I tako sve do današnjih dana, bez obzira što su trenutno Srbija i Crna Gora fizički razdvojene i nijesu dio iste državne zajednice.

Poslednjih godina, a zagrcnuto i agresivno ovih dana za nama, bučno se najavljuje i promoviše autokefalnost tzv. crnogorske pravoslavne crkve što uveliko zbunjuje manje obaviještenu javnost utoliko više jer se besramno falsifikuje istorijska istina.

Nije na odmet iznijeti ovdje večeras ključne principe koje niko ne može derogirati pa ni politički misionari, ateisti i komunisti, koji jurijašu na sve srpsko kako bi pomogli novim kolonizatorima čije su ucijenjene sluge. Prvo pitanje, koje se ne može izbjeći, jeste: čime je motivisana dreka novopečenih crnogorskih autokefalista  – jedinom mogućom njihovom inspiracijom – nesumnjivo je da su pioni u igri  koja traje vjekovima i nastavlja svoj prljavi rat protiv pravoslavlja.

Sve je to vidljivo poslednjih decenija u Makedoniji, Pribaltiku, Ukrajini, Rusiji pa čak i u Grčkoj, očigledna je činjenica i ne treba je posebno dokazivati. To je naravno sfera politike, a ne prava. A šta kaže crkveno prâvo?

Svaka crkva koja traži autokefalni status može ga dobiti od Majke crkve, tj. od crkve u čijem je sastavu. Ako od nje ne dobije saglasnost, nijedna je pravoslavna crkva ne može priznati. Tipičan primjer je Makedonska pravoslavna crkva, koju osim Vatikana ne priznaje nijedna pravoslavna crkva, jer nije dobila od matične Srpske pravoslavne crkve saglasnost za autokefalnost.

Crnogorska mitropolija se nalazila u Srpskoj patrijaršiji u Peći, koju je turski sultan Mustafa III ukinuo 1766. godine. U razdoblju od 1766. do 1920. godine ona je živjela samostalno, ali priznanje – autokefalnost – nije dobila. Naime, pošto je prema kanonskom odnosno crkvenom pravu njena majka Srpska pravoslavna crkva bila nasilno ukinuta, ona je svoje priznanje odnosno autokefalnost mogla tražiti i dobiti samo od Vaseljenske patrijaršije u Carigradu (Istanbulu). Međutim, crnogorska crkva nije to nikada zatražila pa ni dobila tomos (povelju), kojom bi joj Vaseljenska patrijaršija priznala autokefalnost. Srpska pravoslavna crkva je, na području tadašnje Srbije, 1789. godine tražila i dobila tomos o autokefalnosti. Crnogorska mitropilija ga nije tražila, kao uostalom ni Karlovačka mitropolija, pa se stoga ne mogu smatrati autokefalnim sa stanovišta crkvenog prava. Zašto u to vrijeme nije tražena autokefalnost crnogorske crkve sasvim je jasno: za razliku od današnjih ucijenjenih separatista, ni Crnogorska mitropolija ni vladarska dinastija Petrović Njegoš nije služila tuđim interesima, nego joj je živorodni cilj bio obnova srpske države i Srpske pravoslavne crkve sa sjedištem u Peći. Cetinjska mitropolija je bila jedina eparhija u okviru ukinute Pećke patrijaršije koja je sačuvala svoju slobodu i ostala nepotčinjena ni prema Carigradu ni prema Moskvi, pa se se njeni mitropoliti osjećali kao pravi nasljednici srpskog patrijarha, noseći titulu egzarha (čuvara, nadzornika) Svetog Trona Pećke patrijaršije, u periodu 1766-1920. godine.

Ovdje ću navesti da su sve vladike (mitopolite) iz kuće Petrović Njegoš zavladičili ili rukopoložili Srpski patrijarsi, ili drugi visoki dostojanstvenici Srpske crkve. Pa idemo redom:

Vladiku Danila zavladičio je Srpski patrijarh Arsenije Čarnojević (Crnojević) u Sečeju (Ugarska).1700 godine.

Vladiku Savu je 1719.godine, uveo u čin mitropolita Patrijarh Pećki Mojsije Čurula.

Vladiku Vasilija je 1750 zavladičio Patrijarh Atanasije Gavrilović.

Vladiku Petra I zavladičio je u Sremskim Karlovcima 1875. Mitropolit Mojsije Putnik

Vladiku Petra II je rukopoložio za arhimadrita na granici tursko-crnogorskoj, mitropolit Prizrenski Hadži Zaharije.

Zato je neopojano smiješno i krajnje neozbiljno  da danas bilo koja svjetovna vlast “zacrta u svojoj agendi“ proglašenje autokefalnosti jedne crkve, jer ona to može dobiti samo u kanonskoj proceduri odnosno poštovanjem crkvenog prava po kome tako nešto može učiniti samo Majka crkva, u čijem okrilju ona postoji i od koje zatraži i dobije saglasnost. Izvan toga, nikad i niko joj to ne može “oposliti“. Aktuelni crnogorski separatisti i njihovi istoričari, upregnuti u kolo istorijskog falsifikovanja crnogorske istorije, pozivaju se na član 1 Ustava Svetog Sinoda Crnogorske mitropolije iz 1903. godine i člana 40 Ustava Knjaževine Crne Gore iz 1905. godine, gdje se naša Mitropolija naziva “autokefalnom“, ali neće da saopšte javnosti istinu da ju je tako nazvao svojom voljom knjaz samodržac Nikola I, dakle svjetovna vlast, a da status autokefalnosti nije stekla kanonskim putem odnosno odlukom Vaseljenske patrijaršije u Carigradu! Obnovom Srpske patrijaršije 1920. godine i povratkom Crnogorske mitropolije svojoj matici Srpskoj pravoslavnoj crkvi, važnu istorijsku ulogu imao je Mitrofan Ban, za koga dežurni falsifikatori montenegrinskog režima takođe lažno svjedoče da je bio “autokefalni mitropolit“, iako je on bio apsolutno nošen idealima ujedinjenog Srpstva i ponovne obnove Srpske pravoslavne crkve  i srpskog patrijarha!

BOJANIĆ:  Dakle, da bi jednoj crkvi bila priznata autokefalnost, ona mora da ispuni nekoliko nezaobilaznih uslova, koji su to uslovi?

KIKOVIĆ: Treba, – da traži priznanje autokefalnosti (da dobije tomos od Majke crkve u čijem se okrilju nalazi),

– da hirotoniju svojih crkvenih poglavara vrši na svojoj (a ne na stranoj teritoriji!),

– da mora imati najmanje tri episkopa (što Crna Gora nije nikad imala!),

– da ima dovoljno svog sveštenstva i monaštva za normalno funkcionisanje Crkve (da posjeduje bogosloviju i teološki fakultet),

– i da ispuni još podosta dodatnih kriterijuma da bi se kvalifikovala za mogućnost da zatraži priznanje autokefalnosti, koje ćemo ovom prilikom izostaviti.

Još jednom, današnji falsifikatori istorije ne pišu da je Crnogorska mitropolija u stvari preimenovana svetosavska Zetska mitropolija (uzdignuta na rang mitropolije 1346. godine kada je srpska arhiepiskopija uzdignuta na rang patrijaršije, te da Crnogorska mitropolija nije nikakava “Crnogorska autokefalna crkva“ koja im je tek tako zatrebala odjednom iz istih pobuda koje su se prije Drugog svjetskog rata osmislili Sekula Drljević i Savić Marković Štedimlija, osnivajući crnogorski separatistički pokret i aktivno učestvujući protiv Srba u okviru NDH. Sveti Vasilije, a ne građanin Ostroški postoji čitav vijek prije nego je Crna Gora postala država, čak i da uzmemo da računamo od 1796. (bitke na Krusima) ili 1858. (bitke na Grahovcu) a ne od Berlinskog kongresa 1878. godine! Utvrđivanjem ko je gradio crkvene hramove po Crnoj Gori partijska komisija DPS mora doći do podataka da su ih sve podigli srpski velikaši, a da su ih Turci porobili u jednom (dužem) periodu istorije i kako će to danas uspjeti legalno konfiskovati u korist države kada nema objekta koji je ona držala za svoje, jer je po svakom demokratskom zakonodavstvu – crkva odvojena od države? Karl Šmit takvo normiranje naziva “primitivnim pravom“ a Crna Gora je “kandidat za ulazak u Evropsku uniju“, ubjeđuju nas, pa baštini pozitivne tekovine međunarodnog javnog prâva – poštujući kanonsko odnosno crkveno prâvo“.

BOJANIĆ: Recite nam  Vaše mišljenje o zakonu o slobodi vjeroispovijesti?

KIKOVIĆ: Lijepo je ovih dana na ovu temu odgovorio publicista  Miloš K. Vojinović, predsjednik NVO “Društvo za istorijaka istraživanja“ sa sjedištem u Podgorici:

“Prije 30 i više godina nijesam mogao ni zamisliti da će u mojoj Državi, mimo volje naroda kojem pripadam, neko i pomisliti da donese zakon kojim se kroz vjekove sticana imovina oduzima od Crkve i bez sprovedenog postupka, slovom zakona, putem kompjuterske tehnike, klikom na računaru knjiži na državu, istom metodologijom kojom je od opštinâ oduzeta sva na njih uknjižena imovina koja nije bila obuhvaćena  detaljnim urbanističkim planovima! Hiljade hektara opštinskog zemljišta uknjiži se na Vladu Crne Gore, a da niko ni glas ne pusti. Uostalom, šta će opštinama imovina kad vlada ima eksperte za prostorno planiranje, a opštinari oskudijevaju sa kadrovima.

Sjećam se skoro šezdeset godina unazad na šta su ličile Svetinje nakon komunističkog pogroma koji je sproveo pljačku materijalnih dobara Crkve, oduzeo imovinu, a sveštenike koje nisu poslali u grob, otjerali su u prosjake. Jad i čemer, ruševine i memla još su mi u sjećanju iz crkve Sv. Petra i Pavla u Bijelom Polju koja je odmah nakon rata bila pretvorena u stovarište, a siga koju kroz vjekove bogobojažljivi muslimani nijesu smjeli sa mjesta pomjeriti, upotrijebljena je za gradnju poljskog vecea osnovne škole u Bijelom Polju! Nakon godina obnove i izgradnje kojima sam i sâm dao doprinos, Crkva nije više prosjačka. Vjerujući narod podigao je iz korova, ko zna po koji put kroz vjekove. Većina hramova je obnovljena, stasalo brojno monaštvo, školovano sveštenstvo, narod se vratio u bogomolje…“

U odmakle jutarnje sate, klonirani poslanici, bez osjećaja odgovornosti ili iz straha, donesoše Zakon o (ne)slobodi  vjeroispovijesti ili uvjerenja, kojim zavadiše narod i državu. Neki pravnici čak tvrde da je Zakon usaglašen sa Ustavom Crne Gore! Bez namjere da polemišem, stavljam svoju imovinu u istu pravnu ravan sa crkvenom. Čemu služi Ustav koji štiti moje imovinsko pravo ako država može bez ispitnog postupka za koji je isključivo nadležan sud da mi oduzme imovinu. Da li je crkvena imovina u istoj pravnoj ravni najbolje je pročitati odredbe zakona:

Član 4: „…Prije imenovanja najviših vjerskih velikodostojnika vjerska zajednica o tome na povjerljiv način obavještava Vladu Crne Gore“ … Komentar je suvišan! 

Član 6: „Dobra koja predstavljaju kulturnu baštinu Crne Gore ne mogu se otuđiti ili iznijeti iz države bez saglasnosti Vlade Crne Gore“ ... šta sve država ne može proglasiti kulturnom baštinom samo Bog zna, a čuvali bi je ko eksponate u cetinjskom muzeju.

Član 7: „Zabranjena je zloupotreba vjerskih osjećaja u političke svrhe“ – predviđena je kazna do 20.000 euraa šta se sve može tretirati pod ovom odredbom teško se može i naslutiti…

Član 15; „Vjerska zajednica može da se registruje ako ima najmanje 50 vjernika“ – ovo znači da će Srpska pravoslavna Crkva biti izjednačena sa NVO samo što se povećava broj osnivača… Nakon toga svi u isti poredak bez obzira na KANONE.

Član 16: „Naziv vjerske zajednice ne smije sadržati naziv neke druge države i njena obilježja“ – to valjda znači da će i Rimokatolička Crkva morati da mijenja svoj naziv…

Član 21: „Državni organ dužan je da bez odlaganja kod nadležnog Suda inicira postupak za zabranu djelovanja vjerske zajednice“ – država će imati pravo da UKINE Mitopoliju Crnogorsko-primorsku ako odluči da je to u njenom interesu!

Član 24: „…imovina vjerske zajednice postaje državna imovina“ – kad država odluči da ukine Mitropoliju, moći će da raspolaže njenom imovinom.

Član 62:  “Vjerski objekti i zemljište koje koriste vjerske zajednice na teritoriji Crne Gore koji su izgrađeni, odnosno pribavljeni iz javnih prihoda države ili su bili u državnoj svojini do 1. decembra 1918. godine, i za koje ne postoje dokazi o pravu svojine vjerskih zajednica, kao kulturna baština Crne Gore, državna su svojina. Vjerski objekti koji su izgrađeni na teritoriji Crne Gore zajedničkim ulaganjima građana do 1. decembra 1918. godine, a za koje ne postoje dokazi o pravu svojine, kao kulturna baština Crne Gore, državna su svojina. U pogledu postojanja dokaza o činjenicama iz st. 1 i 2 ovog člana primijeniće se dokazna sredstva i pravila dokazivanja u skladu sa Zakonom o upravnom postupku i supsidijarno Zakonom o parničnom postupku“.

Član 63: “Organ uprave nadležan za poslove imovine dužan je da, u roku od godinu dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, utvrdi vjerske objekte i zemljište koji su u smislu člana 62 ovog zakona državna svojina, izvrši njihov popis i podnese zahtjev za upis prava državne svojine na tim nepokretnostima u katastar nepokretnosti. Organ uprave nadležan za poslove katastra dužan je da upis zahtjeva iz stava 1 ovog člana izvrši u roku od 15 dana od dana podnošenja zahtjeva, o čemu, bez odlaganja, obavještava vjersku zajednicu koja koristi objekte i zemljište iz stava 1 ovog člana“.

Član 64: “Po pravosnažnosti odluke kojom se vrši upis prava državne svojine u katastar nepokretnosti u skladu sa članom 62 st. 1 i 2 ovog zakona, vjerska zajednica nastavlja sa korišćenjem objekata i zemljišta koji su predmet upisa do odluke državnog organa nadležnog za odlučivanje o državini, korišćenju i raspolaganju ovim objektima i zemljištem“.

BOJANIĆ: Poslednjih nedelja protesti se održavaju  dva puta nedeljno. Kako očekujete da će se dalje odvijati?

KIKOVIĆ: Ja sam za neke medije već rekao da se u demokratskim zemljama, ovoliko naroda skupilo, do sada bi bili već raspisani izbori ili bi Vlada tražila da se povuče zakon, našlo bi se neko zakonsko rešenje da se taj zakon anulira. Mi se nadamo da će se to desiti u narednom periodu pod pritiskom međunarodne zajednice i zemalja regiona. Vidite da je velika podrška našeg naroda van granica Crne Gore, prije svega u Srbiji i Republici Srpskoj. Vidite da se veliki deo naroda u Crnoj Gori, ne samo ljudi koji su glasači opozicije, već i ljudi koji su glasači DPS, pojavljuje na molebanima. U Beranama sa nama protestuje odbornik DPS-a Raičević. To su skupovi gde se ljudi bore da se ne primeni taj diskriminatorski zakon, koji ne diskriminiše samo verski Srbe, nego i one ljude koji se ne izjašnjavaju kao Srbi. Ima jedan deo ljudi koji veruje SPC a ne glasaju opoziciju već vlast. SPC  je institucija koja uživa najviše poverenje građana u Crnoj Gori to pokazuju sve ankete koje se sprovode u Crnoj Gori. To se uostalom kao što ste vidjeli i pokazalo na ovim molebanima i protestima, gde su ljudi na kulturan i dostojanstven način, onako kako dolikuje ljudima koji su za njegoševsku Crnu Goru iskazali svoju podršku SPC. Pokazalo se da je Crna Gora ostala što je bila i nekada – njegoševska, Crna Gora Petra Prvoga, Crna Gora kralja Nikole, vojvode Miljana Vukova, igumana Mojsija Zečevića… Svih onih velikana koji su se kroz vekove borili za „krst časni i slobodu zlatnu“ u vrlo teškim uslovima. Danas nije ono što je nekada bilo – danas se ne borimo puškom, već se na miran i dostojanstven način borimo za svoja prava. Sami znate šta se sve ovim zakonom traži, da crkve i manastiri koji su sagrađeni do 1918., a jedan od takvih je i manastir Đurđevi stupovi, koji su podigli Nemanjići, moraju da dokazuju vlasništvo. Zamislite da se nakon 800 godina dokazuje vlasništvo jedne crkve! Zamislite da crkve po Evropi, katoličke i protestantske dokazuju vlasništvo. To je, dakle, antievropski zakon, antidemokratski zakon. Ako taj zakon bude pobedio narodnu volju, onda od narodne, iskonske Crne Gore neće biti ništa, a onda takva Crna Gora ne treba nikome.

BOJANIĆ: Da li postoji mogućnost i želja kod Srba u Crnoj Gori za ponovnim ujedinjenjem, to je jedan isti narod? Veliki problem je što smo razjedinjeni, granica nas deli i sa RS, šta Vi lično mislite o mogućem ujedinjenju?

KIKOVIĆ: Mi smo jedan narod i vjekovna želja svih generacija Srba iz Crne Gore i Srba u Srbiji i drugim srpskim zemljama je bila ujedinjenje. Tu težnju najbolje odslikava Zemljopis knjaževine Crne Gore. Zemljopis Knjaževine Crne Gore, za učenike III razreda koji je objavljen na Cetinju 1895. Autori Đuro Popović i Jovan Roganović. Naša domovina Knjaževina Crna Gora. …Svi ljudi, koji žive u našoj domovini, jesu Srbi, većinom pravoslavne vjere, a ima ih malo rimokatoličke i muhamedanske. Svaki Srbin u Crnoj Gori treba da iskreno i svesrdno ljubi svoju slobodnu domovinu – Crnu Goru i svoga Knjaza, koji se očinski stara o njoj i o nama; pa zato treba da je svaki nauči i pozna, i da je svaki od neprijatelja čuva, više nego svoj život. Osim Crne Gore ima još srpskih zemalja, u kojima žive naša braća Srbi. Neki su, kao mi slobodni, a neki nijesu, nego su pod tuđinom.

Svaki Srbin u Crnoj Gori dužan je poznati i ljubiti svoju cjelokupnu domovinu – sve srpske zemlje, u kojima žive naša oslobođena i neoslobođena braća Srbi. Nijedan Srbin i Srpkinja, ma koje vjere bili, ne smiju požaliti ni život za opštu srpsku slobodu, dobro i blagostanje. Treba da je brat mio, koje vjere bio, jer teško bratu bez brata…

Na tim principima i mi Srbi u postreferedumskoj Crnoj Gori živimo i to nam je ideal Crna Gora iz doba Petrovića. Kad nestane diktatura na demokratskom referendumu većinska Crna Gora će ponovo glasati za zajedničku državu sa Srbijom. Ja živimza za taj dan a i današnje generacije Srba u Crnoj Gori.

Budućnost je u ujedinjenju. Evropa se ujedinjuje 21.vijek je vijek integracija.To jedino nijesu vidjeli liderčići banana država na Balkanu, kao što su: Hrvatska, Makedonija, Crna Gora…

Zato je prirodno da se jedan narod koji danas živi u tri države da se ujedini to je budućnost u to sam siguran. Srbi u Crnoj Gori treba da spriječe dukljanizaciju Crne Gore, da se u tome drže Njegoševe misli i djela i da nepokolebljivo budu uz sve što pripada Srbima u Srbiji, Republici Srpskoj i rasijanju.

BOJANIĆ: Da li po Vama postoji crnogorska nacija?

KIKOVIĆ: Poznato je da je, poslije referenduma (za koji postoje brojni dokazi da nije bio izraz volje naroda), proces udaljavanja Srba i nove nacije Crnogoraca, postao žestoko intenziviran i danas je nepremostiv jaz između ta dva tabora. Prevazilaženje tog kancerogenog stanja mora početi odmah, jer Crna Gora, u suprotnom, može zapasti u još dublje podjele i građanske sukobe. Da bi se to izbjeglo, odnosi između Crnogoraca i Srba u Crnoj Gori treba da budu ustavno-pravno regulisani na demokratski način. Odlaskom režima Mila Đukanovića možda bi se veći dio Crnogoraca vratio “vjeri prađedovskoj“, odnosno izjasniće se ono što i jesu-Srbi. Jer, naopakim djelovanjem vlasti Mila Đukanovića u dužem periodu, Srbi i Crnogorci se već razlikuju po jeziku, kulturi i pristupu sadržaju istorije. Zato u školama u Crnoj Gori treba da postoje odjeljenja na srpskom jeziku. Bolje bi bilo da se ponište sadanje proustaške reforme, koje dio po dio srpskog nacionalnog bića nasilno izmještaju iz baštine srpskog naroda – u kulturološkom, etničkom, političkom pa i bezbjednosnom smislu.

Kroz istoriju i vjekove Crnogorci nijesu postojali, kao narod. Od nastanka Zete, a potom Crne Gore kao srpske države, pa sve do komunizma – Crnogorci su bili Srbi.

Oni koji su u Crnoj Gori do sada bili Srbi, pa od sada ne žele da budu Srbi već Crnogorci, imaju prâvo na takvo opredjeljenje, bez obzira koliko to besmisleno bilo. Ali, i obrnuto, to nikako ne daje za prâvo onima koji žele da se odreknu svog porijekla i identiteta da kradu i otimaju ono što je autentično i neprikosnoveno, međunarodno priznato kao srpsko. A to je, na primjer, jezik. Oni koji se izjašnjavaju kao “Crnogorci“ i koji žele da imaju svoj registrovan “crnogorski jezi, neka se već potrude da smisle novi jezik koji će se od svakog dijalekta srpskog jezika razlikovati za najmanje 50%.

BOJANIĆ: Kakvi su udžbenici iz istorije u Crnoj Gori?

KIKOVIĆ: U Crnoj Gori je istina na  udaru, naravno da im najviše smeta sopstvena istorija, koja je na udaru svuda na Balkanu. To je svakako najizraženije u Crnoj Gori.

A odakle je to došlo? Dolaskom komunista na vlast 1945.godine doživljavamo, za neuporedivo kraći period, najverovatnije i najveći udarac na sopstvenu istoriju, njenim ponovnim mijenjanjem. Pa smo tako svojevremeno u hronološkim komunističkim časopisima mogli pročitati i izjavu jednog od vodećih ljudi u državi i ideologa poslijeratne Brozove Jugoslavije komuniste Milovana Đilasa, koji je ostavio rečenicu koja nam je danas sasvim dovoljna za odgovor na postavljeno pitanje, a on je vjerovali ili ne rekao: „Istoričari ne treba samo da zapisuju i biljleže istoriju, već treba i da je mijenjaju“.

Mi se zalažemo i  tražimo da se u udžbenicima istorije vrati istina i da učiteljica života bude i u Crnij Gori predmet za dolazeće generacije, a ne propaganda u službi partije na vlasti.

Svima nama je poznato da je Istorija društvena nauka koja se bavi proučavanjem razvoja ljudskog društva u prošlosti, od nastanka civilizacije do današnjeg dana. Njen zadatak je da na osnovu materijalnih, pisanih i usmenih tragova čovjekovog postojanja rekonstruiše prošlost ljudi na određenom prostoru i u određenom vremenu. Istorija treba da objasni uzroke minulih događaja i uoči zakonitosti društvenih procesa. U tome joj pomažu i neke druge nauke, koje zovemo pomoćne istorijske nauke. Istorija (historija) je grčka reč i znači prošlost.

Ovu definiciju istorije u današnjoj Crnoj Gori vlasti žele da potisnu ili da ukinu istorijsku istinu ili da ovakvim odlukama potisnu učiteljicu života, a da istinu o vjekovnom srpskom postojanju u Crnoj Gori zabrane nadolazećim generacijama kako bi manipulisali sa njima. Jer je u udžbenicima istorije sve falsifikovano a Srbi su proglašeni za okupatore.

Ipak, najveći neprijatelji ovom naumu jesu mnogobrojni istorijski izvori i popisi stanovništva koji ukazuju da je srpsko nacionalno određenje u Crnoj Gori bilo apsolutno većinsko do 1945. godine i da crnogorske nacije do te godine nije bilo. Socijalistička vlast je to narodno opredjeljenje faktički stavila van snage i proklamovala crnogorsku naciju. Sve je to urađeno planski, radi razbijanja srpskog uticaja i karaktera Crne Gore u budućnosti.

BOJANIĆ: Kakav je po vama izlaz iz ove političke krize u Crnoj Gori, zašto se ne traži smena Mila Đukanovića, novi izbori i popis stanovništva?

KIKOVIĆ:  Pa na neki način se i traži. Vladika Amfilohije je rekao: Narod poziva ovu vlast, koja kaže da je narodna, da se ukloni ovaj anticrkveni i antinarodni zakon. Ako posluša narod – potvrdiće da je narodna vlast. Ako insistira na bezakonju – ja kao Mitropolit moram da kažem: Dolje bezakona vlada! Ako je narodna – neka to potvrdi! U suprotnom – neka se skine sa narodne grbače.

Ekspresno je odgovorio  Milo Đukanović: …“Da smo smatrali da taj zakon treba da bude povučen, sigurno ga ne bismo donosili. Sve argumente koje smo čuli protiv tog zakona, čuli smo u prethodne četiri godine“… Ovo su izjave ključnih faktora u Crnoj Gori.  Na osnovu onoga šta je do sada bilo, može da se predpostaviti  šta će biti u budućnosti. Sve zavisi od velikih sila. Nije ovo samo Milova igra, već je i igra nekih centara moći sa strane. Pobijediće onaj ko bude imao više snage i energije. Izbori su neminovni ali moraju da budu po prvi put demokratski.Popis stanovništva je naredne 2021.godine takođe mora da bude demokratski i bez pritisaka.Ne treba valjada ponavljati da su svi izbori,referendumi, popisi … bili falsifikovani i pokradeni. Da bi se sve ovo desilo da dođe demokratija postoji jedan preduslov diktator mora da ode.

Intervju vodio Đorđe Bojanić, glavni urednik sajta SRPSKA ISTORIJA

Nema komentara

Napišite komentar