VELIKANI O HERCEGOVINI: Srce naše zemlje

„Hercegovina je Toskana našega jezika“ bile su riječi pjesnika Vaska Pope, koje zapisa Rajko Petrov Nogo, i dopisa objašnjenje Novice Petkovića da je „toskansko narečje u Italiji, odavno  uzeto za osnovu književnog jezika, baš kao i hercegovačka štokavica u Vukovom pretemeljenju.

I baš tamo, u kolijevci renesanse, Miloš Crnjanski je, slušajući „oduševljene reči najlepšeg jezika.“ pisao svoj najljepši putopis „Ljubav u Toskani“.



Slično oduševljenje – veće utoliko što se radi o maternjem jeziku – Crnjanski je iskazao u Embahadama, gdje, na jednom mjestu, opisujući ličnost Jovana Dučića, pisac napominje kako se divio „lepom, hercegovačkom, srpskom jeziku Jovana Dučića.“  Umozritelni Crnjanski je osjetio suštinu hercegovačku, i zapisao: „Hercegovina je, izgleda, srce naše zemlje i lepota tela tamo je divna i opšta; lepota i arhaizam naše narodne pesme, etički velike i večnije od svih drugih umetničkih manifestacija naše rase; sva ta krvava prošlost koja leleče iz gusala, sad je vreme da se uvidi, bila je lepota eshilska, sudbinom nam dosuđena.“

Na Hercegovinu, sa izvjesnom čežnjom, gledao je Ivo Andrić. Njegove hercegovačke priče trebalo je da budu putanja  do šireg i većeg ostvarenja –romana o hercegu Stefanu Vukčiću Kosači, kojeg srpski nobelovac nikada nije počeo pisati. U svom nedovršenom romanu „Omer-paša Latas“, besprijekornim jezikom velikog pripovjedača, Andrić opisuje susret vojvode Bogdana Zimonjića i Omerpaše Latasa. Da od nedovršenog romana nije ostalo ništa osim Zimonjića „pod kojim škripe i jecaju drvene stepenice“, taj odlomak bi bio dovoljno vrijedna cjelina  – dostojna istaknutog mjesta u srpskoj književnosti. Zemlja čije je staze, lica i predjele, Andrić tek okrznuo u svojim pričama, bila je Hercegovina. A duboko u sebi, Andrić je bio svjestan da Hercegovina ima materijala od kojeg se mogu graditi veliki romani. Preostaje nam tek toliko, (ukoliko možemo), da zamišljamo teme Andrićevih romana o Hercegovini. Seobe, diobe, konvertitstva, ustanci, patnje i stradanja – nepregledna je riznica hercegovačkih motiva za velike pripovjedače.

No, izgleda, da se prava i istinska ljepota, ne može vidjeti niti opisati, nego osjetiti. Tako, besjedeći na grobu Jovana Dučića čudesnu sliku Hercegovine „koja je obnavljala životnu vitalnost Dubrovnika“, ostavlja Sveti Vladika Nikolaj: „O, kako je prečudna ta zemlja Hercegovina. U njoj se sjedinjuju prirodna surovost i blagost.  Njenu glavu pokriva večiti sneg, na njenim prsima sazrevaju smokve, a njene vrele noge hlade se u moru.!

Da, Sveti Vladiko,  njene noge se hlade u srpskom moru, u talasima što zapljuskuju hercegovačke obale: Herceg-Novog, Cavtata i Dubrovnika.



(Da, srpskog Dubrovnika, prve „Republike srpske Dubrovnika“, kako je sredinom 19.stoljeća pisao ugledni vlastelin dubrovački, graf zagorski, vitez janitski, komornik Vojvode od Parme, član Rimske Akademije i carskog Bečkog društva, knez Medo Pucić, koji je govorio o Hercegovini sa naročitom pažnjom i divljenjem, slaveći svoje srpsko porijeklo i osporavajući geografsku pripadnost Dubrovnika Dalmaciji, a kamoli Hrvatskoj).

Ni siromašnije zemlje, ni većeg bogatstva u karakterima. Ni manje zemlje ni većeg broja pravih ljudi.“

Rade Crnogorac
Preuzeto sa: 
slobodnahercegovina.com

Nema komentara

Napišite komentar