Ilija Miljković

Ilija Miljković, dobitnik plakete za ličnost godine za rekordno dobrovoljno davanje krvi na teritoriji opštine Inđija

HUMANISTA U SVAKOM POGLEDU


Pored toga što je 131 put dao krv i tim činom mnogima pomogao u njihovim najkritičnijim trenucima, a nekima i život spasio, Ilija Miljković je svoju humanost pokazao i dokazao prilikom dolaska izbjeglica na prostor Republike Srbije. Od 1991. godine, kada je u svom stanu u Beogradu smjestio veliki broj prognanika iz Hrvatske,  do „Oluje“ 1995. godine, pomogao je ogromnom broju ljudi koje je ratni vihor oduvao sa njihovih ognjišta. Među njima i najbližu rodbinu iz sela Koljana pored Vrlike, u Dalmatinskoj zagori.



Sličnu sudbinu prošao je i sam, jedino što njega nije ratna situacija dovela u Srbiju, već nemogućnost preživljavanja u krševitim predjelima ispod Dinare. Tamo je kao dijete pohađao osnovnu školu u selu Ježević, nekoliko kilometara udaljenom od rodnih Koljana, kada ga je zadesila porodična nesreća i njegov otac ostao bez noge.

 

BORAC


Teško je otac mogao dalje izdržavati mnogobrojnu porodicu i svjestan toga davne 1965. godine, kao golobradi dječak, Ilija se sa ujakom krenuo na put neizvjesnosti u potrazi sa boljim životom.

„ Nakon nekoliko mjeseci provedenih sa ujakom, riješio sam da se osamostalim. Sa otpada sam uzeo astal, stolice, viljuške , tanjire. Cipele sam kupio prvi put od krvavo zarađene nadnice. Radio sam teške zemljoradničke poslove, kasnije na građevini, a istovremeno uveče išao u večernju školu sa mnogo starijim od sebe. Sa sedamnaest godina sam završio školu, započeo tapetarski zanat i sa uspjehom ga završio. Uz to sam iz Dalmacije doveo sestru, starijeg brata, pa mlađeg brata, istrgnuo ih iz onog bespuća i hvala bogu, svi smo postali svoji ljudi”, počinje priču Ilija, u svom dvorištu u Inđiji, ispod krošnje drveta, iste onakve kakva je krasila predkuću  u rodnom selu.

Isto drvo ispred kuće u Inđiji i porodične u selu Koljani

Nedugo zatim je odslužio vojsku, završio kurs za desetara, što se poslije pokazalo presudnim, u nastavku njegove životne priče i odabiru zanimanja.

„Bio sam dobar vojnik, a tapetarska škola mi je pomogla jer sam mogao da radim i neke stvari po kasarni. Sisak, gdje sam odslužio čitav vojni rok, pamtim po dvije stvari tj. po dešavanjima u Čehoslovačkoj 1968. godine i prvom davanju krvi. Po dolasku u Inđiju, iako nisam imao radnog iskustva, na preporuku nekih prijatelja, zaposlio sam se u firmi koja se bavila tapaciranjem namještaja. I život je krenuo na bolje. Međutim, pošto đavo ne miruje, kod nas u fabriku je došao novi poslovođa, prije toga upravnik radionice u Kazneno-popravnom domu Požega. Nije zaboravio navike odatle i počeo je da šamara ljude. Kad je došao red na mene, pošto sam se bavio sportom i bio izrazito jak, bacio sam ga na pod. Morala je da zasjeda partijska organizacija, ali me ipak nisu kaznili jer sam bio u pravu, međutim, poslovođa je sve to dobro zapamtio i bio sam svjestan da moram dalje. Tad još nisam znao kuda“, nastavlja uvjerljivo Ilija svoju priču kao da se sve to juče dešavalo.

 

POLICAJAC


Nastavio je da radi u fabrici, ali i da traži drugi posao. Pošto je tadašnji Savezni SUP raspisao konkurs za policajce, Ilija se javio i bio primljen. Odmah je obukao uniformu, paralelno sa službom krenuo u školu, a dolazeći u policijskoj uniformi po dokumenta u staro preduzeće, sa osmjehom priča Ilija, njegov nekadašnji poslovođa se sakrio, plašeći se da će mu se on osvetiti za onaj pokušaj napada na njega.

„Međutim, sve se dobro završilo, nisam ga ja htio dirati, imao sam preča posla. U Beogradu sam kasnije u MUP-u radio na obezbeđenju SIV-a, a jedno vrijeme sam čuvao i Titov kabinet, zašto je trebalo da prođeš mnoge provjere. Sve to vrijeme nisam zaboravio na porodicu, svoga oca i Dalmaciju. Išao sam dolje, obilazio ga, pomagao mu, do njegove smrti 1982. godine. Majku sam preveo kod sebe i ona je kasnije umrla kod brata kada je i on u najvećem egzodusu Srba iz Krajine stigao na ove prostore, a siguran sam da je ostala u rodnim Koljanima da bi bila još živa“, nastavlja Ilija i dodaje da je jedno vrijeme obezbjeđivao i naša diplomatska predstavništva u Njemačkoj.

Redovno je posjećivao oca  i rodni kraj

Priča da je iz Njemačke slao marke ocu za priključak struje sredinom osamdesetih, a jezero za hidroelektranu Peruča potopilo je čitav taj kraj 20 godina ranije. Toliko im je trebalo vremena da dovedu elektriku u sela, konstatuje Ilija i dodaje da sve to nije slučajno urađeno, jer se zbog tog „političkog“ jezera moralo iseliti 20 hiljada Srba i potopiti  manastir Dragović, uz Krku i Krupu jedan od najstarijih bastiona srpstva u sjevernoj Dalmaciji.

 

REKORDER


Radeći u policiji, Ilija je 25 puta davao krv, a odlaskom u penziju i ponovnim povratkom iz Beograda u Inđiju ova njegova aktivnost je intenzivirana. Ilija je u lokalnom Crvenom krstu počeo redovno da daje krv. Sledile su i medalje, bronzana, srebrna i zlatna za 50-to, 75-to i 100-to doniranje najvažnije tečnosti na svijetu.

“Šta reći, mnoge živote sam spasio. Mada smo mi davaoci nesvjesni toga. Moja krvna grupa je B pozitivna, jedna od rjeđih. Sjećam se da sam na jednom od naših okupljanja u nekoj žarkovačkoj kafani, susreo glumca Petra Božovića i još mnogo poznatih ličnosti. To su bile svojevrsne prezentacije i promocije dobrovoljnog davanja krvi, pekao se vo, a mnogo divnih ljudi se okupljalo tamo. Četiri godine sam išao na ova druženja i uvijek bio rekorder. Presrećan sam što sam dao krv toliko puta, ali mi je teško što ne mogu davati više, jer sam još relativno zdrav. Sad sam navršio 65 godina i ne dozvoljavaju mi više da dajem krv, ali takav je sistem kod nas, a u nekim zemljama se krv daje i do 70 godina“, sjetno reče, s vidljivom tugom na licu, na kraju razgovora,  Ilija Miljković, kršni Krajišnik koji nikada nije zaboravio, ko je i odakle je. Čovjek za primjer mladima čije ljudske vrline prevazilaze današnje poimanje života.

Tekst i fotografije: Željko ĐEKIĆ



LIČNOST GODINE INĐIJE


Za svoj doprinos u humnitarnom radu 2009. odine lokalna RTV Inđija dodjelila mu je Plaketu za ličnost godine opštine Inđija za rekordno dobrovoljno davanje krvi na području ove opštine. Žao mu je što tada nije imao podršku Opštinske organizacije Crvenog krsta Inđije, ali istovremenodrago drago što je šira zajednica to primjetila. Kada su medijske promocije u pitanju kaže da se  rado sjeća svog 120-og puta davanja krvi na Trgu republike u Beogradu, o čemu je pisala Politika, snimale mnoge televizije. Posljednji 131 put ovjekovječila je RTV Vojvodina.

Plaketa i medalje za rekordno davanje krvi u opštni Inđija

Nema komentara

Napišite komentar