Predstavljena knjiga „Deca u logorima Nezavisne države Hratske“, autorke Danice Kaće Čolović

DA SE MONSTRUOZNI ZLOČINI NAD DJECOM
NIGDJE I NIKADA VIŠE NE PONOVE


„Ova knjiga posvećena je djeci čije je živote ugasilo zlo i bezumlje koje je vladalo u Nezavisnoj državi Hrvatskoj od 1941-1945. godine. Tada je više desetina hiljada djece istrgnuto iz majčinog zagrljaja i predato smrti. Desetine hiljada najljepših cvjetova zvjerski je iščupano iz vrta čovječanstva. Sjećanje na te nevine žrtve živi u našim srcima. To je nauk i opomena budućim pokoljenjima da ne dozvole, nikada i nigdje, postojanje logora u kojima će djeca umirati od gladi i biti ubijana. Da ne dozvole da klanje djece bude mjerilo nečije najveće hrabrosti, što su smatrale i isticale ustaške ubice“, rekla je, vidno potresena, autorka Danica Kaća Čolović, dodajući da je „ova skromna knjiga napisana kako veo zaborava ne bi pokrio male namučene stradalnike“.

 

BOLNO SVJEDOČENJE O JEZIVOM STRADANJU

„Krajiški kulturno istorijski centar“ Beograd, jedan od izdavača ove knjige, koja govori o najvećim strahotama u Drugom svjetskom ratu, potrudio se da ovo djelo ugleda svjetlost dana. Po riječima Mirka Radakovića, predsjednika „Krajiškog privrednika“, zbog toga su izdavač i svi oni što su se zalagali da ova knjiga izađe u javnost, trpili i još uvijek trpe napade ne samo od strane Hrvatske, već od mnogih istaknutih ljudi u Srbiji čiji bi zadatak upravo trebalo da bude da se razotkrije istina o svemu onome što se događalo, ne samo u Jasenovcu, nego na kompletnom prostoru nekadašnje NDH.

Radaković je istakao da je vrlo važno da istina o ovim događajima mora da se širi, da  svjetska javnost bude upoznata sa njom, a u prilog tome, citirao je riječi vladike Nikolaja Velimirovića izgovorene o Jasenovcu 1946. godine.  Posebno je apostrofirao treći zavjet vladike Nikolaja:  „Srbi cijelom svijetu objavljujte njihovo stradanje, da se nikada ne bi ponovilo ono što se njima desilo“, misleći, prije svega, na stradali srpski narod, ali i sve druge stradalnike u Jasenovcu i NDH.

 

 

Dr Momčilo Subotić, naučni savjetnik u Institutu za političke studije Beograd, jedan od govornika na ovom skupu, istakao je da je ovo dobro struktuirana i ukomponovana knjiga Danice Kaće Čolović koja govori o stradanjima djece u NDH, a njen dominantniji dio govori o podvizima Diane Budisavljević, koja je spasavala tu djecu.

„Ova knjiga predstavlja jedno bolno svjedočenje o jezivom stradanju srpskog naroda , posebno srpske djece u logorima hrvatsko-ustaške monstruozne NDH. Ovo djelo je knjiga i o velikoj srpskoj dobrotvorki , hrabroj i plemenitoj Austrijanki Diani Budisavljević, koja je iz ustaških logora smrti uspjela da spasi oko 12 hiljada srpske djece. Spasavanjem srpske, kao i jevrejske i romske djece, ova čestita žena je posvjedočila da je zločinački režim imao logore za djecu, što nije imao ni Hitlerov nacistički režim. Osim što su ih ubijali, oni su najzdraviju srpsku djecu pretvarali u moderne janičare, u svrhu zločinačkih namjera stvaranja vjerski i nacionalno čiste katoličko-hrvatske države. Autorka je prikazala i svu dramatiku ove „hrvatske“ i „katoličke“ djece kad bi saznala istinu o svom porijeklu i njihov kasniji susret sa porodicom i zavičajem“, rekao je, između ostalog, dr Subotić, a kao jedan primjer u knjizi se navodi sudbina poznate glumice Božidarke Frajt.

Dr Subotić smatra da društveni značaj ove knjige predstavlja svjedočenje preživjele djece logoraša, od kojih se neki sjećaju lika i djela svoje spasiteljke Diane Budisavljević.

„Knjiga je opremljena i odgovarajućim dokumentima. Zakonskim odredbama NDH, o stavljanju Srba, Jevreja i Roma van zakona, a između ostalih i Zakonskom odredbom o razmještanju izbjegličke djece po hrvatskim seljačkim i građanskim porodicama i njihov odgoj u hrvatskom duhu“, zaključio je dr Subotić uz opasku, da je za svrhu pokrštavanja formiran Odbor trojice nadbiskupa-biskupa (Stepinac, Burić, Šmark,) čiji je zadatak bio da rješava sva pitanja u vezi konverzije.

 

PO POVRATKU IZ LOGORA DOČEKAO NAS JE SAMO BUNAR PUN LEŠEVA

Posebno potresnu ispovjest prisutnima je iznijela Jelena Radojčić, djevojačko Buhač, član UO Udruženja logoraša Jasenovac. Rođena je u selu Jablanac nadomak Jasenovca. Njenu, sa ostalim srpskim porodicama iz toga kraja, partizani su 1941. godine prebacili u Bosnu. Tu su ostali do neprijateljske ofanzive juna 1942. godine. Otac je još tamo uhapšen i u nepoznatom pravcu odveden od ustaša i nikada ga više nije vidjela. Majku,  sa nejakom djecom, ustaše su dalje odveli u 24 kilometra udaljeni logor Staru Gradišku. Jelena je tada imala samo osam godina, ali se mnogih stvari jako dobro sjeća.

„Još nismo ni ušli u unutrašnjost logora, valjda se čekalo da se dio za nas isprazni, tako što bi neke poubijali, vidjela sam kako ubijaju malu Jevrejku samo zato što je imala zlatne minđuše, koje po naredbi nije odmah predala. Po ulasku u logor ležali smo na goloj zemlji, pili smo vodu iz bunara gdje se slijevala i kišnica i fekalije, a imali smo i jedan obrok dnevno koji ne bih sad mogla da opišem od čega se sastojao. Kažu da su nas trovali i sodom, očito ne dovoljno, tako da sam preživjela. Sjećam se kad se u logoru pojavila Diana Budisavljević, da je išla od majke do majke i ubjeđivala ih da ona preuzme njihovu djecu kako bi ih odvela van logora i na sigurnije mjesto. Moja majka je teška srca predala troje djece smatrajući da ih više nikada neće vidjeti. U Zagrebu su nas odveli u Zavod za gluvonjeme i dobro se sjećam da je jedna časna sestra odvela mog brata Iliju na kupanje. Kad ga je obukla i odvela uz stepenice nikada ga više nisam vidjela. Pretpostavljam na pokrštavanje i možda je on sada neki fratar ili ko zna šta, ali moja želja kasnije, kad je sve završilo, ali i danas takođe je ostala ista, da ga pronađem. Imao je biljeg na sljepočnici i po tome bih ga sigurno prepoznala. Kasnije sam u Zagrebu našla i njegova i moja dokumenta, ali njega još uvijek nisam pronašla“, priča Jelena Radojčić, dodajući da se iz tih dokumenata, kartona, moglo vidjeti da ih je Diana Budisavljević spasila.

Jelena je prebačena u Podravinu da tamo služi u nekoj ustaškoj porodici. Nije joj bilo lako, kako kaže, tukao je kako je ko stigao, ali ipak nekim čudom je sve to preživjela. Preživjela je i majka i zajedno su se vratille u Jablanac gdje je sve bilo popaljeno, a ostao je samo porodični bunar pun leševa. Jelena, majka i brat, su otišli da žive u Nikince, a ona zatim u Novi Beograd. Član je udruženja logoraša, a bila je i aktivni učesnik na izložbi o Jasenovcu prošle godine u zgradi UN u Njujorku.  Sada se sprema na put za Izrael, sve to samo sa jednim ciljem da se istina o ustaškim zločinima čuje, vidi, ne zaboravi i ne ponovi, pogotovo ne nad djecom.

 

NI HITLEROVA NJEMAČKA NIJE IMALA POSEBNE LOGORE ZA DJECU

O ustaškim logorima za djecu govorio je i general Srpske vojske Krajine Milisav Sekulić. Istakao je da je u Sisku osnovan ustaški logor 3. avgusta 1942. godine, u čijem je okviru bio poseban dio službenog naziva „Prihvatilište za djecu izbjeglice“.

„Kroz dječiji logor u Sisku prošlo je više od 12 hiljada djece odvajanih od majki. Do 8. januara 1943. godine, bilo je zatvoreno 6 693 djece, ugavnom srpska nejač sa Kozare, Banije, Korduna, Slavonije… U Sisku postoji dječije groblje Vitorovac, na kome je sahranjeno više od 2 000 djece od juna do decembra 1942. godine. U NDH je stradalo najmanje 74 360 djece“, iznio je, zapanjujuće podatke, general Sekulić, pitajući se šta je bilo sa onom djecom čiji su roditelji stradali, a ona ostala sama.

Sekulić je naveo da je za vrijeme Bitke na Kozari pobijeno 10 hiljada ljudi, a njih 50 hiljada je samo tada odvedeno u logor Jasenovac. Zato svaku ovu žrtvu treba pamtiti i pričati o tome.

„Kad bi mi možda neko dao garanciju da se ovakve stvari više neće ponoviti, ja o ovome ne bih pričao, ali sve činjenice govore da bi se to opet moglo dogoditi“, naglasio je general Sekulić, potvrđujući ovu tezu doktoratom patologa dr Zorana Stankovića. U svom radu, dr Stanković navodi u brojkama kako su na najbrutalniji način ubijene srpske žrtve od 1991-1996. godine, počevši od prostrelnih rana, preko vješanja, vađenja utrobe, masakriranjem raznih vrsta, do toga da je jedna djevojčica živa bačena svinjama da je pojedu.

Završavajući promociju, Mirko Radaković je rekao da je rezime ove knjige preveden na ruski, njemački i engleski jezik. Zahvalio se svima onima koji su to uradili, kao i recenzentima knjige dr Momčilu Subotiću i dr Draganu Škobalju.  Još jednom je istakao da ovo vrijedno djelo predstavlja pravi put u širenju istine o našim mučenicima, ali da pored svih monstruoznih radnji i činjenih djela, kroz knjigu provijava ljubav prema čovjeku. Po njemu se može izvući zaključak da su djeca cvijeće i da je život u djeci.

Zbog toga je, na kraju, Radaković, mladoj umjetnici Dijani Dragosavljević, koja je svojom pjesmom i flautom otvorila i zatvorila ovaj skup, predao prigodne poklone i još jednom poželio da se ovakva pošast nikada i nigdje ne ponovi.

Tekst i fotografije: Željko ĐEKIĆ

 

This is box title

REAKCIJA NA TVRDNJE MUZEJA ŽRTAVA GENOCIDA

Mirko Radaković je u više navrata napomenuo da je knjiga „Deca u logorima Nezavisne države Hratske“, u rukopisu predata i Muzej žrtava genocida, kako bi se čulo i njihovo mišljenje i da je dobio „zapanjujući odgovor u pisanom obliku“ od direktora Veljka Đurića Mišine„da ovo djelo ne vrijedi ništa i da knjigu ne treba objavljivati“. O navedenoj izjavi, ali i opštem radu direktora Muzeja žrtava genocida, svoje mišljenje prisutnima iznio je i Miodrag Kojić, potpredsjednik Upravnog odbora Udruženja za odbranu ćirilice.

„Ne samo da je direktor Muzeja žrtava genocida ovu knjigu devalvirao i vrijeđao, nego je izvrijeđao najveće autoritete kada je ova oblast u pitanju. Tako je za Gideona Grajfa, autora knjige „Jasenovac – Aušvic Balkanika, rekao da je nekompetentan, za akademika Živanovića iz Londona koji se bavio iskopavanjem žrtava i koji je čitav svoj život posvetio stradalim u Jasenovcu, rekao je da je on lažov, a za akademika Vasilija Krestića naveo da je čovjek koji ne poznaje struku. Nije problem što je to čovjek koji tako razmišlja, već je opasno to što se on nalazi, na mjestu direktora Muzeja žrtava genocida. Prije nekoliko dana, u Narodnoj biblioteci Srbije, promovisana je jedna knjiga iza koje stoji dotični muzej, a u toj knjizi se navodi da Picilijeve peći nisu bile prave pa time ni efikasne, da u NDH nisu postojali logori za djecu nego su to bila prihvatilišta, a da je Jasenovac bio radni logor u kome je ubijeno između 10 hiljada, što tvrde pojedini hrvatski istoričari, i 130 hiljada ljudi. Ono čime operiše Muzej žrtava genocida je između 80-90 hiljada stradalih u Jasenovcu. Ne bi to bilo toliko strašno da iza Muzeja i dotičnog direktora ne stoji predsjednik Upravnog odbora Muzeja, vladika slavonski Jovan Ćulibrk, koji takođe barata sa sličnim ciframa i tezama. Zato smo na inicijativu gospode Grajfa, Živanovića i Krestića, napravili  jednu peticiju, jer se moralo reagovati povodom promocije te knjige, koju je podržalo još 50-ak ljudi od integriteta i uputili smo je ministru kulture i Svetom Sinodu SPC. Ta peticija je nazvana Apel za odbranu Svetih srpskih novomučenika Jasenovačkih“, istakao je profesor Miodrag Kojić, dodajući da za razliku od ovog imamo častan primjer  Ministarstva inostranih poslova Srbije koje je organizovalo izložbu o Jasenovcu u zgradi UN u Njujorku, a sada se spremaju da idu u Izrael kako bi i tamo prezentovali pravu istinu o Jasenovcu.

Nema komentara

Napišite komentar