U Bačkom Jarku održan 8. skup Sajkovljana

Zvičajno udruženje Sajkovljana organizovalo je 11. maja 2019. godine 8. po redu zavičajno druženje u restoranu Troglav, Bački Jarak.

 

ROSIĆ: NEMA RAZLOGA DA SE STIDIMO PARTIZANSKE ISTORIJE SELA


Prema riječima predsjednika ovog Udruženja Uroša Rosića upravo u ovom mjestu je započelo druženje Sajkovljana u Srbiji, jer su tu i najbrojniji.

– Po povratku iz Njemačke prihvatio sam se obaveze oko Udruženja, ali pod uslovom da sredimo seosko groblje i restauriramo tamošnji partizanski spomenik. Ovo je vrijeme u kome se mnogi iograđuju od istorije, ali je činjenica da je naš kraj bio partizanski. Najveću pomoć u tome imali smo od Mirka Jozića našeg uglednog čovjeka i biznismena u Njemačkoj koji je finansirao restauraciju spomenika- rekao je Rosić koji je kao priložnike naveo i Zdravka Injca i Nikolu Petrovića koji su prošle godine dobili zahvalnice za uplaćene priloge.

– Volio bih kada bi mogli obnoviti nekadašnju školu koja bi mogla biti konačište. Imamo temelje, trebalo bi je pokriti i napraviti neku salu za daće, jer gdje god da žive naši ljudi na kraju vječnu kuću traže u zavičaju. Za takav poduhvat potrebno je 10.000 evra što ne bi predstavljao neki problem da smo složni, ali sa nama Srbima to nije slučaj – iskreno priča Rosić koji je posebno zahvalan ljudima iz zavičaja koji su prošli više od 500 kilometara da bi bili sa zemljacima u Srbiji. .
– Na ovom skupu prisutno je 120 ljudi, ali posebno mi je drago što su među nama žitelji Sajkovića bračni par Mihajlo i Vida Bogdan, Milojko i Mica Savić, kao i dr Kosta Pajčin- rekao je Rosić uz zahvalnost Srpskom kolu što je i ove godine medijski propratuio ovaj skup.

 

ŠUNJKA: DOK GOD MOGU DA DOLAZIM BIĆU REDOVAN NA ZAVIČAJNIM SKUPOVIMA


Domaćin ovoga skupa bio je Nikola Šunjka koji se potrudio da se trpeza bude puna raznih đakonija.
– Ovo su lijepe obaveze i prilika se družimo i upoznamo – rekao je Šunjka. Ovaj nostalgični Sajkovljanin živi u Hanoveru najvećim dijelom godine, ali obavezno jedan dio godine provodi u Bačkom Jarku i rodnoj grudi.

– Moj rodni Sajković, ispod Troglava je za mene najljepše mjesto na svijetu. Dok god budem u mogućnosti da vozim i da hodam dolaziću na ove naše zavičajne skupove – rekao je Šunjka.

 

IVETIĆ: TUŽAN SAM KAD VIDIM PUSTOŠ U NAŠEM KRAJU


Naredni domaćin zavičajnog skupa Sajkovljana je Zdravko Ivetić. Kako nam je rekao porijeklom je iz Sajkovića koje redovno obilazi još od rane mladosti.

– Naš kraj je bio je pun ljudi koji su se bavili stočarstvom. Nije bilo domaćina koji nije imao konje i volove. Na žalost danas u našem kraju ljudi je sve manje. Trudim se da ćerku i sina vaspitam da poštuju zavičaj i da ga obilaze. Veoma je važno da se radu Udruženja priključe mlade generacije – rekao je Ivetić.

Na druženju su kao znak priznanja, ali i obaveze podijeljene zahvalnice Miroslavu Šunjki i Dani Rosiću s za održavanje groblja u Sajkovljanima.

 

LINTA: NADAM SE DA ĆE MATICA POMOĆI SRPSKIM POVRATNICIMA


Skupu se kao gost obratio predsjednik Odbora za dijasporu i Srbe u regionu Miodrag Linta koji je u svom govoru istakao da od Ministarstva spoljnih poslova i od Vlade Srbije traži da se pitanje Srba u Federaciji BiH i Hrvatskoj definiše kao jedno od najvažnijih državnih nacionalnih pitanja.

– Naše Ministarstvo spoljnih poslova insistira u Sarajevu da se maksimalno ubrza obnova naših porušenih kuća, da se omogući ljudima naknada štete, da se obnovi infrastruktura jer svima su puna usta ljudskih prava, samo se govori o Srbima kao zločincima, agresorima, a o Bošnjacima i Muslimanima kao o oslobodiocima i žrtvama. Tražimo od naše matice da se maksimalno angažuje da se stanje vrati koliko je moguće prije rata, da naši ljudi mogu slobodno da se vrate u svoje krajeve, da ih obilaze, da im se pomogne u rešavanju brojnih imovinskih, stečenih i drugih prava – poručio je Linta.

 

SAJKOVIĆ – SELO BEZ ASFALTNOG PUTA I VODOVODA


Sajković je posljednje selo na putu Livno — Bosansko Grahovo. Pripada Gradu Livnu i smešteno je u podnožju Troglava, u Livanjskom polju.

Sajković je poslije Prvog svjetskog rata imao školu, ambulantu i motorni mlin (Banića). Nakon Drugog svetskog rata ostala je samo škola, da bi i ona prestala raditi, a djeca su išla u centralnu osmogodišnju školu kod provskog ponora.

Prilikom kolonizacije 1945. godine, 9 familija iz ovog mjesta odselilo se u Vojvodinu.
U akciji „Oluja“, srpsko stanovništvo privremeno je nestalo sa čitavog područja Livanjskog polja. Prvi povratnici pojavili su se u drugoj polovini 1998. Međutim, vrativši se u spaljena i opustošena sela, suočili su se sa osnovnim egzistencijalnim problemima. Selo je i danas bez asfaltnog puta i vodovoda.

Nema komentara

Napišite komentar