OLUJA U SRPSKOJ KNJIŽEVNOSTI

U organizaciji Zavičajnog udruženja Sava Mrkalj, u okviru projekta Godina Save Mrkalja, u Kulturnom centru Novog Sada održana je 5. decembra 2018. godine tribina pod nazivom Oluja u srpskoj književnosti. Projekat je realizovan u spomen na Savu Mrkalja, genijalnog reformatora srpske azbuke, povodom 235 godina od rođenja i 185 godina od njegove smrti i obuhvatao je nekoliko aktivnosti.

U savremenoj srpskoj književnosti postoji znatan broj radova na temu jedne od najtežih i najmučnijih tragedija koja je zadesila Srbe u drugoj polovini 20. vijeka – egzodus Srba iz današnje Hrvatske. Da li se o svemu što nam se dešavalo za vrijeme i nakon egzodusa progovorilo na pravi, odgovoran i umjetnički validan način, besjedili su u svom izlaganju uvaženi gosti: profesor emeritus dr Dušan Ivanić, profesor dr Slavica Garonja Radovanac, dr Milan Micić i dr Svetlana Šeatović.

 

Dr Dušan Ivanić: sistematizovati znanje o književnom radu Srba iz Hrvatske


Moj je utisak da se istorija Srba u Hrvatskoj dijeli na dva perioda. Jedan do izgona, drugi od izgona. Praktično, mi nismo imali u našoj istoriji veće nesreće ili veće kataklizme od ovoga što se desilo 1995. godine. Kada se gledaju književni tekstovi, čak i oni koji nikada nisu mislili pisati i nisu obrazovani da pišu, postali su na neki način pisci – rekao je dr Dušan Ivanić i naveo da danas imamo dokumentarne ili pjesničke tekstove ljudi koji su po zanimanju konobari, vojnici, oficiri…

Možda se to zlo koje se dogodilo 1995. osjetilo znatno ranije. Već 80-ih godina u srpsku knjigu, poeziju, prozu počela je da prodire istorijska svijest. Obnavljaju se slike istorije, zla i stradanja, pjesnici ponovo podsjećaju na ono kroz šta je prošao srpski narod – rekao je dr Dušan Ivanić i naveo primjer Dare Sekulić koja je rođena na Kordunu. Njena poezija, i poezija savremenih pjesnika, odjednom imaju scene masovne smrti, spaljenih crkava. Postavlja se veza između starog iskustva i novog iskustva. Poezija se okreće ka živoj stvarnosti i 90-ih godina zahvata sve generacije srpskih pjesnika iz Hrvatske, od Dara Sekulić, preko Kordića, Krstanovića, Anušića, Devetaka, Vujčića, Nešića i ostalih – naveo je dr Dušan Ivanić.



Postoji cijela ljestvica tema koje su opsjedale manje-više sve, i prozaike i pjesnike. Ono što je zajedničko svojstvo niza tekstova koji su nastali poslije Oluje je nastojanje pisaca da savladaju velike raspone prošlosti, da daju predstavu o životu starijih generacija. Iz tog razloga imamo prodor memoara, dnevnika, sjećanja, bilježaka… Ono šta je posebno naglasio dr Dušan Ivanić je potreba da se sistematizuje znanje o književnom radu Srba iz Hrvatske i u Hrvatskoj, i naveo Zavičajno udruženje Sava Mrkalj kao nekog ko ulaže značajne napore da osvijetli i taj dio srpske književnosti.

 

Slavica Garonja Radovanac: treba da koristimo riječ egzodus a ne Oluja


Predložila bih jedan drugačiji naslov ovog skupa, pošto je egzodus Srba iz Hrvatske počeo ranije od 1995. godine, dakle već u Slavoniji 1991, to je bilo prvo etničko čišćenje u Jugoslaviji, zatim etničko čišćenje po gradovima Hrvatske prije Oluje, možemo govoriti o skoro pola miliona etnički očišćenih stanovnika današnje Republike Hrvatske. Predlažem da taj najstrašniji čin u analima moderne istorije nazovemo onako kako glasi i jedan od prvih simbola u Bibliji – egzodus. Jer već mitologizovani pojmovi poput Bljeska i Oluje u hrvatskim proslavama ne treba da imaju dodatnu mitologizaciju i u srpskom javnom diskursu i književnosti – navela je dr Slavica Garonja i u svom daljem izlaganju pričala o krajiškom ratnom romanu, o čemu je pisala i u svojoj knjizi Srpska književna Krajina: od baštine do egzodusa.

Kritički i poetički razmatrala sam romane sljedećih pisaca koji su pisali u posljednjih 20 godina na temu krajiškog egzodusa. To su Momo Kapor, Roksanda Njeguš, Koviljka Tišma Janković, Srđan Volarević, Milan Vorkapić, kao i raniji romani Anđelka Anušića, i najzad zaključno sa Dragom Kekanovićem. To je produkcija od 1995. do 2015. U ovaj korpus uključen je i Jovan Radulović, o kome je govorio prof. Ivanić. Ako tome dodam i roman Esmarh, Vladimira Jokanovića, koji je već 1995. napisao jednu uzbudljivu, izuzetnu ratnu priču o počecima rata i raspada u Osijeku, to obara ovu tezu da se samo radi i govori o Oluji.

Srpski krajiški roman je bez takozvane distance, otklona, dao odmah krupna i značajna književna ostvarenja, a povremeno i mala remek djela. Pojavu tih književno značajnih krajiških romana, kroz navedene naslove i djela, uglavnom je dočekao kritičarski muk u našoj sredini. Krajiški ratni roman sačuvao je kroz umjetnost to kolektivno sjećanje, ali i govor i mentalitet naroda koji neumitno nestaje – rekla je dr Slavica Garonja.

 

Dr Milan Micić: književnost preuzima ulogu istoriografije


Dr Milan Micić se u svom izlaganju najviše osvrnuo na roman Anđelka Anušića S Homerom u oluji i naveo kako je to knjiga koja boli. Iza kvalitetnog metodološkog pristupa nalazi se jedan osjećaj neprekidnog hroničnog drhtanja. Osjeća se ta vrsta strepnje i boli koja prolazi kroz ovo djelo i iza ovog književnog postupka stoji jedna duboka emocija, gdje on govori ne samo o svojoj sudbini, nego govori o sudbini i egzistenciji čitavog jednog naroda – rekao je dr Milan Micić.

U Hrvatskoj istoriografiji razvio se čitav korpus radova koji govore o toj temi, naravno iz njihovog ugla, ali oni na toj temi rade. Ovdje odgovora nema. Kada se uzme u obzir da srpska istoriografija nije dala odgovore ni na mnoga druga pitanja, kao što su događaji i procesi u socijalističkoj Jugoslaviji koji su doveli do krvavog rata 1991. i 1995. godine, nije se previše bavila ni Kraljevinom Jugoslavijom, a ostaju nedorečena i mnoga pitanja o Prvom svjetskom ratu, onda dolazimo do toga da književnost preuzima ulogu istoriografije, iako književnost uvijek bolje govori o istoriji nego što sami istoričari to kažu.

Iako je književnost dala odgovore na neka pitanja, ipak istoričari treba da postave temelje, da rekonstruišu prošlost, da naznače koji su to ključni procesi i događaji, da bi u našoj kolektivnoj svijesti, kolektivnom pamćenju, bolje osjećali i bolje vidjeli sami sebe, kako u sadašnjem trenutku, tako i u događajima koji će nastupiti – rekao je dr Milan Micić.



Želim da zahvalim Zavičajnom udruženju Sava Mrkalj na ovoj nesvakidašnjoj prilici da možemo da progovorimo o ovim događajima, a sa koleginicom Slavicom svakako bih se složio da o ovom događaju govorimo kao o egzodusu, kao izgonu – ovim riječima je svoje izlaganje završio dr Milan Micić. Prisutnima se potom obratila dr Svetlana Šeatović.

 

Dr Svetlana Šeatović: večerašnja tribina nukleus jednog pravog naučnog rada


Dr Svetlana Šeatović složila se sa prethodnim govornicima da je književnost izašla ispred istorije, i navela kako je zaista potreban jedan dobar program koji je i naučno-književni, ali i istorijski i oni bi trebalo međusobno da se prate.

Mi smo, nažalost, prekriveni tim dubokim velom ćutanja koje traje, bojim se zaista od 1914. godine, a pogotovo od stradanja 1941. godine, potom sve što nam se događalo od 1991. godine – rekla je Svetlana Šeatović. Tragični egzodus Srba dr Svetlana Šeatović uporedila je sa čuvenom „Seobom Srba“ koja je dala jak zamah našoj kulturi i bila tačka oslonca i u periodu romantizma.

 

Seoba sa prostora Vojne krajine i Hrvatske dosegla je do Kanade, Australije, Sjeverne Evrope, bila je to najveća kataklizma našeg naroda jer se sve ovo rojenje naroda događalo u nekim skupinama i na različitim prostorima gdje je taj narod sa sobom nosio svoju narodnu pjesmu, svoj folklor, istoriju, književnost, običaje i pomalo ih prilagođavao novim sredinama. Danas, svi oni koji su napustili te prostore, oni koji su otišli preko okeana u bilo kojem od tih smjerova, vrlo brzo su, već u drugoj generaciji, postali sastavni dijelovi tih novih, modernih, globalističkih država – rekla je Svetlana Šeatović.

U svom izlaganju osvrnula se na romane Slavice Garonje, Povratak u Arkadiju i Parusija, istakavši da su ti romani istinska vrela narodnog jezika i običaja, ali i tragične sudbine srpskog naroda u Maloj Vlaškoj, kako je imenovan taj kraj Zapadne Slavonije na prostoru Pakraca i Slavonske Požege.

Želim da zahvalim Zavičajnom udruženju Sava Mrkalj i ponoviću ono što ste čuli od dr Dušana Ivanića, dr Slavice Garonje i dr Milana Micića, jednu činjenicu koje danas moramo da budemo svjesni, želim da vjerujem i ubijeđena sam da ovo večeras mora da bude nukleus jednog pravog naučnog rada koji ne smije da stane na ovome. Bila sam beskrajno srećna kada me je dr Dušan Ivanić pozvao i pitao da li mogu da govorim o Oluji. Zaista vjerujem da ovo mora biti početak, ako ga do sada nije bilo – rekla je dr Svetlana Šeatović i osvrnula se na pogubnu činjenicu da njena generacija, stariji od nje, a posebno mlađi, vrlo malo znaju o istoriju tog prostora.

U ime domaćina, prisutne goste i publiku pozdravila je Zorica Vlajinić, predsjednica Zavičajnog udruženja Sava Mrkalj, koja je zahvalila učesnicima na bogatom i nadahnutom izlaganju. Realizaciju ovog projekta podržao je Grad Novi Sad, Gradska uprava za kulturu.

DRAGANA BOKUN

Nema komentara

Napišite komentar